“I kad budes pisaosvojoj mami i svojoj djevojci pisma ili e-mail ili koji vec kurac saljes ... Je l’ imas djevojku, uopce?”“Ne, gospodine, nemam.”“Naravno da nemas, kad si picka!...”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”

“Ono što je u početku bilo hladno i mračno, sad je postalo svijetlo i toplo, kao prošlost ili zavičaj. Zapravo, tu smo izgleda, bolje nego na drugim mjestima, shvatili da nam je prošlost zavičaj. I ne samo zavičaj, nego i domovina. Druge nismo imali. Sve oko nas već godinama je terra incognita nastanjena čudnim plemenima. Tridesetogodišnjacima koji vjeruju u meditaciju i uroke, etičkim vegetarijancima koji kao zaposlenici banaka tjeraju obitelji iz stanova i prodaju ih na dražbi, agresivnim pacifistima, onima koji više vole razgovarati sa strojevima nego s ljudima, onima koji stvarnost vide kroz ekran, onima koji se ne sjećaju vremena prije kompjutera, moralistima koji zaziru od golotinje i psovke toliko desetljeća poslije prvog nudizma, lažnim plemstvom, lažnim dobrotvorima, lažnim vjernicima...”

“Moto koji me vuče napred je: nikada se ne predaj. Ako kreneš u preticanje, dodaj gas. Radi ono što smatraš da je ispravno, ne ono sto će većina da podrži”

“Svatko mora ostaviti nešto iza sebe kad umre,rekao je moj djed.Dijete,knjigu,sliku,kuću,podignuti zid ili par napravljenih cipela.Ili zasađen vrt.Nešto što je tvoja ruka dodirnula na neki način tako da ti duša ima kamo otići kad umreš.Pa kad ljudi pogledaju to stablo ili taj cvijet koji si posadio,ti si u njemu.Nije važno što radiš,rekao je,bitno je da si nešto što si dodirnuo promijenio iz onog stanja u kojem je bilo prije no što si ga dotaknuo u nešto što, nakon što odmakneš ruke,nalikuje tebi.”

“Jedan par, pomislih, koji zavisi i živi od svojih prepreka; jedan par koji će se rasturiti kad ih ne bude bilo, ako ga pre toga ne rasture te iste, tako zamorne i otegnute prepreke, koje će međutim morati da napajaju i neguju i da nastoje da večno potraju ako ih je već sustigao trenutak kada ne mogu bez ti i ja, ili jedno bez drugog.”

“Voleo bih da je život kao bankarstvo', rekao sam. 'Ne mislim doslovno. Ima tu vrlo komplikovanih stvari. Ali, na kraju sve shvatiš ako se samo potrudiš. Ili uvek postoji negde neko ko se razume, pa makar i naknadno, kad je već kasno. Nevolja sa životom, kako se meni čini, jeste da može već za sve da bude kasno, a da ti ipak i dalje ništa ne shvataš.”