Elfriede Jelinek

“Het hoofd van een meisje van een jaar of vier wordt door een moederlijke orkaanoorvijg achterovergeslagen en roteert eventjes hulpeloos als een duikelaartje dat zijn evenwicht heeft verloren en daarom de grootst mogelijke moeite heeft weer overeind te komen. Eindelijk staat het kinderhoofdje weer loodrecht boven de wervelkolom, en het laat vreselijke geluiden horen, waarop het door de ongeduldige vrouw weer uit het lood wordt geslagen. Het kinderhoofdje is nu al gekleurd met onzichtbare inkt, de moeder is nog veel erger dingen van plan. Zij, de vrouw, moet zware tassen sjouwen en zou dat kind het liefst zien verdwijnen door een rioolrooster. Om het kind te kunnen mishandelen moet zij namelijk elke keer even de zware tassen op de grond zetten, en dat betekent extra werk. Die kleine moeite lijkt het haar echter wel waard. Het kind leert de taal van het geweld, maar het leert niet vlot en onthoudt ook op school niets. Een paar woordjes, de allernodigste, beheerst het reeds, al kan men ze bij dat gedrein slechts gedeeltelijk verstaan.”

“Samo te smrt može spriječiti da se posvetiš umjetnosti.”

“Erica tem receio que tudo fique como está e tem receio que algo se possa vir a alterar. Luta violentamente para conseguir respirar, uma espécie de ataque de asma, e depois não sabe que fazer com tanto ar.”

“O que é sensível tem de morrer pelo fogo, qual borboleta frágil da noite. E é por isso, diz Erika Kohut, que estes dois seres doentes à mais alta escala, isto é, Schumann e Schubert, irmanados pela partilha do mesmo prefixo, são os que têm um lugar mais próximo do meu coração dilacerado. Não o Schumann a quem já todos os pensamentos desertaram, mas o Schumann, mesmo mesmo antes disso ter acontecido! Uma unha negra antes disso! Ele já adivinha a deserção do seu espírito, já sofre com isso até aos seus vasos mais capilares, despede-se já da sua vida consciente, embrenhando-se pelos coros dos anjos e dos demónios, segura-se, porém, mais uma última vez, não mais possuidor da sua total consciência. Ainda um perscrutar nostálgico mais, o luto pela perda do bem mais precioso: ele próprio. A fase em que ainda se sabe o que em si próprio se perde, antes de renunciar por completo.”

“(...)não sabe como pode amor ser tão mal recompensado, que é como quem diz o seu amor. Esperamos sempre do nosso trabalho a recompensa. Acreditamos que o trabalho dos outros não precisa de ser recompensado, esperamos poder pagá-lo mais barato.”

“Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je.Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.”

“Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.”

“U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika medu sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan.”

“Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.”

“Majka se čudi što muškarac namjerava otići tek nakon svađe. Uopće je ne zanima o čemu razgovaraju, govori sama sebi. Zasad se još nitko ne žali. Uto je obraz gospode Erike pogodila i druga pljuska. Nimalo ugodan dodir kože o kožu. Erika tiho cvili da ne probudi susjede. Majka počinje pažljivije osluškivati i razabire da iza vrata sobe taj muškarac njenu kćer degradira u neku vrstu vreće za boksa - nje. Majka ga ljutito upozorava da oštećuje tuđe vlasništvo, naime njeno!”

“Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi nešto" učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti.”

“Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet: Erika Kohut upotrijebit j:e svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Što više vlasti nad njom zadobije, to će vise postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upotrijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Porok je u načelu uvijek ljubav prema neuspjehu.”

“Fazu kada su se mini suknje prvi put nosile Erika je na zahtjev majke morala preskočiti. Naredbu da Erika mora nositi duge suknje majka je opravdala tvrdnjom da Eriki ne stoji kratko. Sve su druge djevojke u ono doba odrezale donji dio sukanja, haljina i kaputa i ponovo ih porubile. Ili su odmah kupile kratku odjeću. Kotač vremena načičkan tankim svijećama djevojačkih nogu dokotrljao se i do Erike, no ona ga je na majčinu naredbu morala preskočiti — morala je preskočiti svoje vrijeme.”

“Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala!Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo.Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.”

“Jedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu pundu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mjehurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najboije vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazan.”

“Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.”

“Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.”

“Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nade na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.”

“Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.”

“Erika tako snažno stisne ruku uz tijelo da ruka druge glazbenice ne može probiti zid koji stvaraju Erikina ruka i tijelo pa kolegica, obeshrabrena, odustaje. Za takvu osobu svi kažu da je izrazito zatvorena. Pa joj se nitko i ne približava. Zaobilaze je. Radije nešto odgode i pričekaju samo da s njom ne bi morali imati posla. Neki ljudi glasno na sebe skreću pozornost, ali ne i Erika. Neki pritom čak i mašu, ali ne i Erika. Ima takvih i onakvih. Neki skakuću na mjestu, jodlaju i viču. Ali ne i Erika. Jer oni znaju što žele. Ali ne i Erika.”

“Ali za ljubavnog čina ni jedna žena ne ostaje u tom uzvišenom položaju. Vrlo brzo i šarmantno mlada si gospoda uzimaju neka prava koja vrijede izvan njihova stana. Ženi odjednom zaboravljaju pridržati vrata, a do-godi li joj se neka nespretnost, obasiplju je porugom. Zatim joj počinju lagati, počinju je varati i mučiti te je napokon prestaju nazivati. Namjerno se ne žele očitovati o svojim namjerama.-Slijede dva-tri pisma na koja ne žele odgovoriti. Žena čeka i čeka, no čeka uzalud. I ne pita se zašto čeka, jer se odgovora boji više od čekanja. A za to vrijeme muškarac u nekom drugom životu odlučno počinje obrađivati neku drugu ženu.”

“U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a ponajmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići.”

“Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo, koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati, a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti! Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene.”

“Sjedi sama u sobi, odvojena od mase, koja je na nju i zaboravila, jer Erika gotovo da je bestjelesna. Nikome ne smeta svojom prisutnošću. Iz debelog zamotuljka pažljivo razmotava britvicu. Njena joj se oštrica smiješi kao zaručnik zaručnici. ERIKA oprezno isprobava britku oštricu. Zatim britvicom više puta svom snagom pritišće o nadlanicu, ali ne preduboko, tako da ne povrijedi tetive. Uopće ne osjeća bol. Metal s lakoćom prodire u tkivo kao da je maslac. Na površini do maloprije nedirnute nadlanice nekoliko trenutaka zjapi prorez sličan onome na štednoj kašici, iz kojega polako počinje navirati s mukom zadržavana krv. Ukupno je napravila četiri reza. To je dovoljno, jer bi inače iskrvarila. Nakon toga britvicu pažljivo briše i sprema. Cijelo to vrijeme svijetlo crvena krv polako škropi i curi iz rana prljajući pod ispod Erike. Njena topla krv kaplje bešumno i nimalo neugodno. Slijeva se niz nadlanicu u gustim potočićima. I ne prestaje. Erikina je krv sve oko sebe obojila lijepom crvenom bojom. Četiri su to reza, iz kojih neumorno lipti krv. Na podu i plahti četiri se potočića slijevaju u veliki potok. Samo slijedi suzu, ovaj potočić je tebi spas. Već se stvorila lokvica krvi. A krv teče i teče. Teče, i teče, i teče, i teče.”

“Ona se osjeća isključena iz svega, jer i jest isključena iz svega. Drugi idu naprijed penjući se pritom preko nje. Čini se da je ona jedina prepreka na putu. Šetači prolaze, a ona ostaje ležati poput odbačena zamašćena papira koji otpuhuju naleti vjetra. Zamašćen papir ne može daleko odletjeti; trune ondje gdje je. A proces raspadanja traje godinama, koje se bezlično nižu.”

“Majka svaki put ustraje u tomu da se prilikom tzv. -»davanja koncerata«, koji su slatka nagrada za uporno vježbanje, širom otvore prozori na kući kako bi u čarobnim melodijama mogli uživati svi susjedi. Majka i baka tada stoje pored prozora, naoružane dalekozorom, i s visine svoga brijega promatraju jesu li susjeda i cijela njena obitelj sjeli pored stare mačke na klupčicu ispred kuće poslušno slušajući »koncert«.”

“Majka jastreb i baka škanjac zabranjuju njima povjerenom djetetu da napusti gnijezdo. NJEN je mladi život poput velike torte od koje majka i baka režu debele kriške, a i susjede cupkaju komadićke oduzimajući Eriki i posljednje dostojanstvo. Probudi li se u bilo kojem dijelu njena tijela život, taj se dio proglašava trulim i mora se smjesta odsjeći. Previše besposlena švrljanja djevojci koja se posvetila glazbi može samo štetiti. Znaju stare Kohutice kamo nju vuče: onamo dolje k staroj brani, gdje se igraju dečki i cure prskajući se u plićaku. Glasno se smiju i nestaju pod vodom, ERIKA bi medu tim provincijalkama mogla zasjati poput zvijezde. Ona je ionako dresirana da uvijek bude prva i najbolja. Od malih je nogu uče da je sunce oko kojega se sve okreće. Jedino što mora činiti mirno je stajati, a svi će se, gledajući je s obožavanjem, vrtjeti oko nje. Ona to pouzdano zna. Uvijek su joj govorili da je bolja od drugih. A Erika to naravno radije ne želi provjeravati,”

“Sve mi se čini da je taj zgodni dečko u tebe zaljubljen, zajedljivo komentira majka dok odlaze s konzervatorija, gdje ju je majka nakon nastave dočekala, kako bi dvije dame, ruku pod ruku i uopće vrlo komplicirano povezane, prošetale središtem grada. Jako je važno i kakvo je vrijeme, jer o tomu ovisi kojim će putem dame krenuti. U izlozima ima puno toga što privlači pozornost prolaznika, a što Erika nikako ne smije vidjeti. Upravo je zato majka dočekuje nakon posla. U izlozima su elegantne cipele, torbice, šeširi i nakit. Majka odvlači Eriku na drugu stranu, opravdavajući duži put lijepim vremenom. Osim toga, u parku se već rascvjetalo cvijeće, ruže i tulipani, a ni oni još nisu odabrali svoje halje. Majka govori Eriki o prirodnoj ljepoti, koja ne treba nikakve dodatne ukra¬se. Pa Erika je prirodno lijepa, ma kakva da je. Sto će joj sve te bezvrijedne krpice?”

“Bio je to izbor od kojega ju je majka odmah pokušala odvratiti. Majka je znala da njeno dijete takvom vrstom glazbe neće uspjeti osvojiti srca mase, koju su i majka i dijete oduvijek prezirale, ona prva zato što je oduvijek bila malen, beznačajan dio te mase, a potonja jer se od početka trudila da ne postane takav mali, beznačajni dio.”

“Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!”

“Majka pak, bez prethodne najave, otvara poklopac na NJENOJ glavi, rukom samouvjereno poseže unutra i počinje pre¬kapati i rovati. Sve razbaca i ništa ne vrati na svoje mjesto. Nakon kraćeg vremena izvuče nešto što joj se svidjelo, promatra to pod povećalom, a zatim odbaci. Inače majka dru¬gačije postupa i dijelove koje je izvadila najprije snažno iščetka, a zatim očisti spužvom i krpom. Potom energičnim pokretima osuši kotačić i, očišćenog, ponovo ga vraća u glavu. Kao da je nožić u stroju za mljevenje mesa.”

“Pa i reproduciranje je jedan oblik stvaralaštva. Oni koji sviraju uvijek začinjaju juhu svoga sviranja nečim vlastitim, nečim što pripada samo njima. Njihova krv struji tom glazbom. Svaki izvođač ima svoj skromni cilj: dobro svirati. No i izvođač se mora podrediti autoru glazbe koju izvodi, kaže Erika. Priznaje da joj je to problem. Jer ona se nikako ne može podrediti.Njen je glavni cilj isti kao i cilj svih ostalih izvođača: biti bolji od ostalih!”

“Samo da nije te taštine. Te vražje taštine. Erikina taština za¬daje majci brige i pravi joj je trn u oku. Jedino što bi Erika postupno morala naučiti jest ne biti tašta. Bolje sada nego poslije, jer je u dobi koja već kuca na vrata taština poseban teret. A starost je dovoljan teret sam po sebi. Ah, ta Erika! Zar su velikani glazbene povijesti možda bili tašti? Nisu. Je¬dino čega se Erika mora odreći jest taština. U slučaju nužde majka će Eriku lijepo istesati, tako da se za nju ne može uh¬vatiti ništa suvišno.Mama pokušava djetetu istrgnuti haljinu koju ono grčevito drži prstima, dobro uvježbanim za takve borbe. Pusti, viče majka, daj to ovamo! Treba te kazniti zbog požude za ispraz¬nim stvarima! Dosada te život kažnjavao tako što nije obra¬ćao pozornost na tebe, a sada će te dodatno kazniti i tvoja majka tako što ni ona neće obraćati pozornost na tebe, iako se kinduriš i lickaš poput klauna. Daj tu haljinu ovamo!Odjednom se Erika okrenula i odjurila do svojeg ormara s odjećom. Obuzela ju je nejasna slutnja, koja se već više puta obistinila. Danas opet nešto nedostaje, ovaj put tamnosivi jesenski komplet. Sto se dogodilo? Čim je primijetila da nešto nedostaje, Erika je odmah znala tko je za to odgovoran. Samo jedna osoba dolazi u obzir. Ti, gaduro, gaduro jedna, urla Erika na sebi nadređenu instanciju i poput pandži zabija nok¬te u majčinu tamnoplavo obojenu kosu s prst izraslim sjedi-nama. Frizer je naime skup pa zato majka njemu i ne odlazi. Jednom mjesečno Erika majci boji kosu kistom i Polycolo~ rom. Sada čerupa majčinu glavu, koju je vlastoručno uljepšala. Bijesno majku vuče za kosu. Majka jauče. Kada je prestala vući, Eriki su ruke pune pramenova, koje nijemo i u čudu promatra. Kemija je već ionako slomila svaki otpor u majčinoj kosi, ali ni priroda tu nije izvela majstorsko djelo. Erika u prvi tren ne zna kamo s vlasima. Napokon odlazi u kuhinju i u kantu za smeće baca tamnoplave pramenove prošarane sjedinama.”

“Erikin je životni prostor mala soba u kojoj može raditi što želi. Nitko je u tomu ne sprečava, njena je soba isključivo njena. Sve ostale prostorije u stanu majčino su carstvo, budući da kućanica, koja o svemu vodi brigu, mora raditi po kući, dok Erika uživa plodove njena rada. Erika kod kuće nikada nije morala rintati, jer bi sredstva za čišćenje mogla nagristi njene prste pijanistice. Ono što majci ponekad zadaje brige jest to da ne može u svakom trenutku znati gdje se nalazi njena svojina. Pa ne možeš uvijek točno znati gdje ti je svaka stvar! Gdje li je opet onaj moj zvrk? Kuda li sada jurca i je li sama ili s nekim? Erika, to živo srebro, ta njena neuhvatljiva životinjica, začas nestane iza ugla u potrazi za nekom psinom. No kći se svaki dan u sekundu točno pojavi ondje gdje joj je mjesto: kod kuće. Majku često obuzima nemir, jer svatko tko nešto posjeduje najprije nauči jednu stvar, i to na bolan način: povjerenje je dobro, ali kontrola je još bolja. Glavni je majčin problem što svoje vlasništvo pokušava vezati za jedno mjesto kako joj ne bi pobjeglo.”

“Va a costar mucho trabajo motivar a Sophie para cometer uno o varios crímenes, ya que su naturaleza la inclina a no esforzarse demasiado.”

“Jednak kiedy udaje się w uczciwą podróż w głąb siebie, zmuszony jest stwierdzić, że jest tam tak mroczno, iż nie bardzo wiadomo, gdzie człowiek trafił... Można tak dla zabicia czasu, ale ten ucieka na sam nasz widok.”

“you have often seen in the cinema, erich, haven't you, that between extraordinary people extraordinary things like for example extraordinary love can arise. so we only have to be extraordinary and see what happens.”

“Người đàn bà có thôi thúc trao tặng tất cả tình yêu và giữ tỉ giá.”

“Với tâm trạng hồ hởi, Erika nói suy cho cùng bản chất của tình yêu cũng chính là cực điểm của sự tầm thường.”

“Manchmal scheitern wir in der Tat, und ich glaube fast, dieses prinzipielle Scheitern ist unser letztes Ziel.”

“Der Künstler geht dem bitteren Schenkeldruck der Wahrheit wie dem der Regel gern aus dem Weg.”

“Sicherheit erzeugt Angst vor dem Unsicheren.”

“Es gibt sicher schönere Gegenden zum Reiten, doch nirgendwo wird man von so vielen unschuldigen Familien mit unschuldigen Kindern und Hunden an der Leine bestaunt, die sagen: Jö ein Pferterl, auf dem auch sie gern reiten möchten, wofür sie eine Ohrfeige bekommen, wenn sie zu lautstark insistieren. Das können wir uns nicht leisten. Zum Ersatz wird dann der Bub oder das Mädel auf das schaukelnde Plastikpferd vom Ringelspiel gepflanzt, wo sie gellend weiterplärren. Daraus könnte das Kind etwas lernen, nämlich dass es für die meisten Dinge billige Kopien gibt, die ihm vorbehalten bleiben.”

“Halbwüchsige [...], die sich in der Welt schon abgehärtet haben, aber noch keine Verantwortung tragen, auch für ihre Körper nicht. Sie vertragen es, wenn Unten einmal Oben ist und umgekehrt.”

“Der bequeme Fernsehstuhl breitet weit die Arme aus, leise ertönt die Signation zur Zeit im Bild, nüchtern regt sich der Nachrichtensprecher über seiner Krawatte. Auf dem Beistelltisch in beispielgebender Fülle und Buntheit eine sortierte Schüsselsammlung mit Naschereien, aus der sich die Damen abwechselnd oder zugleich bedienen. Wenn sie leer ist, wird sie sogleich nachgefüllt, es ist wie im Schlaraffenland, wo auch nichts zuende geht und nichts anfängt.”

“Schein geht vor Sein [...]. Ja, die Realität ist wahrscheinlich einer der schlimmsten Irrtümer überhaupt. Lüge geht demnach vor Wahrheit [...]. Das Irreale kommt vor dem Realen. Und die Kunst gewinnt dabei an Qualität.”

“Wer suchet, der findet Anstößiges, auf das er insgeheim hofft.”

“Der Herdeninstinkt schätzt ja überhaupt das Mittlere hoch ein. Er preist es als wertvoll. Sie glauben, sie seien stark, weil sie die Mehrheit bilden. In der mittleren Schicht gibt es keinen Schrecken, keine Furcht. Aneinanderdrängen sie sich um der Illusion von Wärme willen. Mit nichts ist man im Mittleren allein, mit sich selbst schon gar nicht.”