Meša Selimović

“Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam želio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao tako kako me ona vidi? Biću njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podržaću njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Biću tobože snažni hrast nad njenom krhkom stabljikom. Izgleda da zaista sanjamo život.”

“Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi.”

“Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije ljudi se nekako mogu izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična. Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina.”

“Žena zna, žene uvijek znaju, makar ništa ne bilo rečeno, i prije će pomisliti da jest nego da nije.”

“Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo.”

“Mogao sam da mu kažem: ne tiče te se, ostavi me na miru, ne ulazi u moje skrivene prostore, muka mi je od ljudi koji daju savjete. I to bi bilo najiskrenije.”

“Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stalni smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.”

“Grešne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti?”

“When I came back, they gave me blank looks. Some said, 'I don't think I've seen you for days.' Some not even that. And I'd been away for ten years!”

“Najviše volim njenu vedrinu.Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.”

“Već dugo se u meni miješa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se to desilo što mislim. Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjećanja mirno prelaze, smještajući se ondje gdje im je zgodnije. Liče na oblake, svejedno im je gdje su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, čak je ugodno: ne osjećam potrebu da išta razrješavam.”

“Usamljenost rađa misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. Ja sam bio daleko od misli na pobunu: samo sam lijeno sanjario.”

“Ja sam pesnica koja je udarila u zid.Ja sam udarac koji boli onog koji udara.Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?”

“Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.”

“Ja, crv, sitan i nevažan, šta sam mogao učiniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?Ja sam pesnica koja je udarila u zid.Ja sam udarac koji boli onoga koji udara.Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao živu glavu.”

“— Zar smo svi zli?— Svi. Neko manje, neko više. Ali svi.”

“Najmanje se govori kad te se najviše tiče.”

“... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.”

“Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mržnja. Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje covjek fizicki živi: Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog životnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo moje.”

“Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetima, prostituisali ih, učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka. Zar možemo više upotrebljavati riječi bratstvo, mir, solidarnost, sreća, jednakost, ljubav, sloboda. Otete su nam, prešle su u drugi tabor, postale su znamenje nasilja u ovom jedinom svijetu koji nas se tiče, jer drugog nemamo. Treba izmišljati druge riječi, a ne znamo kako i ne znamo koje. Ili da se ponovo sjetimo drevnih: zemlja, narod, življenje. Možda i ćutanje. A možda i: krik, koji neće niko čuti, jer niko nikoga više ne čuje i ne razumije...”

“Bila je drukčija od njegove magličaste vizije iz prvog susreta, stvarnija, bliža, odredjenija, ali time nije gubila ništa. Ona iz snova bila je mašta, magla njegovih zaludnih časova, i imala je nestalan oblik njegovih želja, a ova se nije mijenjala ni rasplinjavala. Stajala je pred njim uzdržana i gospodstvena, otkrivajući svakim svojim pokretom poneku osobinu koja je djelovala kao iznenadjenje”

“Sad sam shvatio: to je prijateljstvo, ljubav prema drugome. Sve drugo može da prevari to ne može. Sve drugo može da izmakne i ostavi nas puste, to ne može, jer zavisi od nas. Ne mogu da mu kažem: budi mi prijatelj. Ali mogu da kažem, biću ti prijatelj.Ali, bilo ovako ili onako, u njegovo prijateljstvo nisam mogao sumnjati. Zavolio sam ga, znam po tome što mi je postao potreban, što nisam zamjerio ničemu ma šta da je rekao ili učinio, i što mi je sve njegovo postalo važno.Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razloge.Pa ipak to činim, makar samo zato da još jednom pomenem čovjeka koji je unio toliko radosti u moj život. Pitao sam ga jednom, kako to da je baš meni poklonio svoje prijateljstvo. Prijateljstvo se ne bira, ono biva ko zna zbog čega kao ljubav. A ništa ja nisam poklonio tebi već sebi.”

“Čovjek mora da ima neko mjesto koje mu je drago zato što je njegovo, i zato što je zaštićeno, svijet je pun zamki kad si bez oslonca.”

“Samo izvolite, poslužite se mojom dobrotom, trošite moju iskrenost, hranite svoj ego mojom ljubavlju, gužvajte moje emocije kao staru hartiju, uzalud vam trud.Nećete postati bolji, nećete postati ja, jer treba vam i duša. A nju mi ne možete uzeti, i sve dok je imam, ostat ću Čovjek.”

“Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri!”

“Vrijeme nije samo proticanje, već i prisustvo. Vidljivi trag nečije ruke što je davno zapisala neravne redove, prkosi smrti, a riječi i njihov smisao žive neprekidno, kao izvor koji ne presušuje, kao svjetlo koje se ne gasi.”

“Rat je surova ali poštena borba, kao među životinjama. Život u miru je surova borba, ali nepoštena, kao među ljudima. Razlika je ogromna.”

“Boj se ovna, boj se govna, a kada ću živjeti?”

“Neka noć mora biti posljednja,i nešto mora biti što boli,uvijek.”

“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

“Oborio sam pogled. Nikad čovjek ne smije misliti da je siguran, ni da je umrlo što je prošlo. Ali zašto se budi kad mi je najmanje potrebno? Nije ona važna, ta daleka, sjećanje na nju zamjenjuje skrivenu misao da je sve moglo biti drukčije, pa i ovo što me boli. Odlazi, sjenko, ništa nije moglo biti drukčije, i našlo bi se nešto drugo da boli. Ne može biti drukčije pa da bude bolje u ljudskom životu.”

“Krijemo ljubav, tako je i ugušimo. Šteta.”

“Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.”

“Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju”

“Bila je tiha luka, u čiji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srećan što se vraćam.”

“Dobar čovek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćes razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povredi, pređi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga saseče.”

“Do kraja života upoznavaću ljude,a nikada ih upoznati neću.Uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka”

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.”

“sve ima svoju suprotnu stranui ljudski duh, živ i uznemirenpoželi da prevrne svaku stvarda joj vidi naličjepitajući seda to možda nije lice”

“Teško je dok se ne odlučiš, tada sve prepreke izgledaju neprelazne, sve teškoće nesavladive. Ali kad se otkineš od sebe neodlučnog, kad pobiješ svoju malodušnost, otvore se pred tobom neslućeni putevi, i svijet više nije skučen ni pun prijetnji.”

“Ljubav je jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati, ni tražiti joj razlog.”

“Čuvaj se mržnje, da ne pogriješiš prema sebi i prema ljudima. Čuvaj se žalosti, da ne pogriješiš prema Bogu”

“Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao Ruža koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili Drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“Otići ću jednom.Kuda?Ma kuda.Kada?Nikada.Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje nestaje. Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.”

“Rekao je: Nisu za griješnicima plakali ni nebo ni zemlja. A ja sam mislio: teško čovjeku ako su mu mjera nebo i zemlja.”

“Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao, a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprječavanja grijeha, nego zbog grijeha.”

“Otići ću da te ne mrzim da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima razneće ih vjetar i sprati kiše nadam se. U meni će ga potrti pozlijedenost.”