“Ljubav je kapljica nebeske rose koju nebesa kanuše u kaljužu života da mu zaslade gorkost.”

“I've lived to bury my desiresand see my dreams corrode with rustnow all that's left are fruitless firesthat burn my empty heart to dust.Struck by the clouds of cruel fateMy crown of Summer bloom is sereAlone and sad, I watch and waitAnd wonder if the end is near.As conquered by the last cold airWhen Winter whistles in the windAlone upon a branch that's bareA trembling leaf is left behind.”

“Play interests me very much," said Hermann: "but I am not in the position to sacrifice the necessary in the hope of winning the superfluous.”

“‎- Защо да живея? Загубих си приятелите,които искаха винаги да ме обичат.- Какво, нима умряха?- Не, живи са. Забогатяха.”

“Profesor, naime, nije bio sklon da deli mišljenje humanista kako ljubav oplemenjuje. Ona je teška kao bolest, i kada čovek ima sreće da je preživi, zauvek mu ostaju ožiljci koji probadaju u određeno vreme; pri pomenu nekog imena, u nekom bledom predvečerju, uz muziku koju smo nekada zajedno slušali, čak i pri letimičnom pogledu na ulični sat pod kojim smo se sastajali...”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”

“Probudila se njezina tiha ljubav što je do sada bila samo kao neki san. Ljubomor je zgrabio srce i valja ga u bolu, nikad iskušenom, nikad slućenom. Do ovog časa nije poznavala drugo do želju da usreći njega, pomogne mu da on stekne ženu koju ljubi. U času kad je prešao taj prag - jauknula je poput pregaženog pseta na pragu njegova gospodara. (...) "Zašto ova bol? Što sam htjela, željela, očekivala? Da on bude sretan! Sad je sretan! I ja sam sretna - sretna" - govori sebi, a bol je guši i suze padaju...”