“Koji mi to rat vodimo, s očitim porazom? Jutro za jutrom, već satrti od svih tih bitaka koje dolaze, vodimo svakidašnji užas tim beskonačnim hodnikom koji će u zadnjim trenucima biti ravan sudbini, jer smo tako dugo išli njime. Da, anđele, to je svakidašnjica: mrzovoljna, prazna i prepuna jada. U njoj krugovi pakla nisu nikakva rijetkost,; jednog dana zaplačeš jer si predugo bio ondje. Iz hodnika u krugove: tako se dogodi pad, bez sudara i bez iznenađenja. Svaki dan, mirimo se s tugom hodnika i, korak po korak, idemo putem svog mračnog prokletstva.”

“PESMA ZA NAS DVOJEZnam,mora biti da je tako:nikad se nismo sreli nas dvoje,mada se trazimo podjednakozbog srece njenei srece moje.Pijana kisa siba i mlati,vrbama vetar cupa kosu.Kuda cu?U koji grad da svratim?Dan je niz mutna polja prosut.Vucaram svetom dva prazna okazurim u lica prolaznika.Koga da pitam,gladan i mokar,zasto se nismo sreli nikad?Il je vec bilo?Trebao korak?Mozda je sasvim do mene dosla.Al' ja,u krcmu svratio gorak,a onane znajuci-prosla.Ne znam.Ceo svet smo obisliu zudnji ludojpodjednakoj,a za korak se mimoisli.Da,mora da je tako.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“Tijekom mog liječenja, kada sam doznao da samo četiri posto oboljelih od raka gušterače živi pet godina, pala mi je na pamet fraza iz jednog filma o Zvjezdanim stazama, Khanov gnjev. U filmu se prikazuju kadeti Flote koji se na simulatoru suočavaju sa situacijom u kojoj bez obzira na njihove napore pogiba cjelokupna posada. Kada je Kirk bio kadet, reprogramirao je simulaciju jer »nije vjerovao u scenarij bez mogućnosti pobjede«.U kasnijim godinama neki od mojih profinjenih akademskih kolega s prezirom su gledali na moju opčinjenost Zvjezdanim stazama. Ali ja dobro znam koliko mi je to poslužilo. Nakon sto je Shatner doznao za moju dijagnozu, poslao mi je svoju fotografiju kao kapetana Kirka. Na njoj je pisalo: »Ne vjerujem u scenarij bez mogućnosti pobjede.«”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”