“Lagano se prilagođavao omamljujućem osećanju oslobođenja. Granice bića što ga je zvao Arnom i umeo lučiti od svakog drugog i svega drugog, naglo se razmakoše tanjeći se nestajući. Postao je daleko dublji i veći od sebe time što je prestajao da se izdvaja i razgraničava umom od svega što je oko sebe opažao i što ga je, sve do sada, sa svoje strane odbacivalo. Nije to bilo osvajanje, uzurpacija nečega što mu ne pripada; bilo je to spajanje, ponovno sjedinjenje s nečim čemu on pripada i od čega se usamljeničkom ljudskošću odmetnuo.Gubio se unutrašnji oblik, a zajedno sa njim i svest o spoljašnjem kao teškom, neprobojnom oklopu u kome je utamničen, izlivajući se iz te svesti u prirodu kao jezera bez dna, plaveći svet i stalno se prazneći, a ipak ostajući pun, sve puniji, činilo mu se, ukoliko je više oticao.Ludi koji su iskusili slična stanja nazivali su ih "okeanskim osećanjem". On za njegovo nije imao ime. Imena su bila ljudski način raspoznavanja stvari. Da bi se razabrale, stvari su se morale izdvojiti iz Celine, a potom i međusobno razdvojiti. Živelo se među parčićima Stvrnosti, s otpacima čas jednim čas drugim, bez ikakve šanse da se njeno jedinstvo razume. Ono što je sada osećao ponovo je te parčiće ujedinjavalo, potirući im obeležja pomoću kojih su mogli biti nekako nazvani i time iz Celine izdvojeni.”

“Sve ostalo što se odigralo bila je čista egzekucija erotičnih pretpostavki koje su se stekle nekako same od sebe. Ono u što su se upustili bila je mješavina različitih uzroka: davne simpatije, osamljenosti, dosade, alkohola, preuske haljine, kuhanog krumpira, terminske zabune i još koječega drugog. Svega, dakle, osim ljubavi, jer se arleta i delon zapravo nikada nisu voljeli...”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika medu sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan.”

“Mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”