“Pozitivistička psihologija, poput celebrity kulture, nezadrživ nagon da se kupuje i privlačnosti masovne zabave kao sredstva odvraćanja pozornosti, pothranjuje se osjećajem nesretnosti što ga izaziva izolacija i gubitak osjećaja zajedništva. Korporativistička postavka kako se sreća može pronaći kroz prilagodbu i podčinjavanje korporativnoj kulturi okrutan je trik zato što upravo korporativna kultura podržava i hrani u ljudi tu veliku boleštinu i odvojenost od stvarnog kao obilježje kulture opsjene.”

“Što se više udaljavamo i raskidamo veze sa svijetom pismenosti, svijetom napisane riječi, svijetom složenosti i nijanse, svijetom ideja i pojmova i zamjenjujemo ga oku ugodnim, umirujućiim slikama, fantazijama, sloganima, celebrityjima, pohlepom za nasiljem, to smo sve bliži urušavanju i imploziji. Kako nastavljamo propadati, a patnje nam narastaju, poput ljubitelja hrvačkih spektakla što se organiziraju u sklopu World Wresting Entertainmenta, ili ljudi što brkaju pornografiju s ljubavlju, počinjemo žudjeti za ugodom, umirenjem i ljepotom opsjene. Opsjene u nama bude osjećaj ugode. To postaje naša stvarnost.”

“Premda zvuči kao ironija, ali činjenica je da su sveučilišta stotine tisuća ljudi obučila za poslove koji će uskoro jednostavno nestati.Obučila su ljude da održavaju ustroj koji se ne može održati. Elita, jednako kao i oni koji su stekli uske, specijalizirane, gotovo zanatske vještine, znaju jedino kako hraniti zvijer sve dok ne umre. A, kad jednom umre, ostat će bespomoćni. Ne očekujte da će nas spasiti. Ne znaju kako. Ne znaju čak ni kako postavljati valjana pitanja. A kad se sve uruši, kad naš truli financijski sustav s tim tisućama milijardi bezvrijedne aktive doživi imploziju i naši imperijalni ratovi završe poniženjem i porazom, elita moćnika razotkrit će se kao bespomoćna i samozaluđena jednako kao i svi mi ostali.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Epska svijest je kao sifilis - ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste - erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta života....Erekcija je savršena metafora herojstva - mozak je tada stavljen van funkcije jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne - u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali.”

“Ne gunđam i ne žalim se (ne znam zašto bih), a ljudi se čude i kao da im je krivo što sam ja miran i veseo. A ja se njima čudim što gube vrijeme na nerazumnosti, bolje bi im bilo da žive.Ali im to ne kažem, ljudi ne vole kad im se govori istina. I žalim ih što se opterećuju nevoljama bez kojih bi mogli da budu. Dosta nam je nevolja bez kojih se ne može.”

“„Bila si u pravu, kao što znaš. Ostali ljudi mogli su ploviti kroz živote plavih mora, uz tek pokoji nalet vjetra praćen kišom, ali za mene je život oduvijek bio poput planine... strmih litica i opasan. I kao što mislim da sam ti rekla, držala sam se pomoću uporišta, spona, penjalica i sigurnosne užadi sigurnoga posla, stana i sigurne veze.”