“Sofi pogleda Langdona, ne znajuci da li se vratila kroz vreme ili je krocila u ludnicu”

“Authors. Even the sane one are nuts. - Da Vinci Code”

“I dok je Gete opisivao arhitekturu kao zamrznutu muziku, kriticari su ovu piramidu opisivali kao skripanje noktiju po skolskoj tabli”

“Mi čitamo knjige zato da bismo čitanjem proširili granice svog ličnog iskustva. Ako nam knjiga u tom pogledu ne daje apsolutno ništa, nijednog novog fakta, nijednog samostalnog pogleda, nijene originalne ideje, ako ničim ne pokreće i ne podstiče našu misao, mi takvu knjigu nazivamo praznom i ništavnom, bez obzira na to da li je pisana u prozi ili stihu, i uvek smo spremni da autoru takve knjige sa iskrenom dobronamernošću posavetujemo da se lati pravljenja čizama ili pečenja bureka.”

“... ako otkriješ tajnu, postaješ deo tajne.Ja sam ovog jutra opet lagala u snu. A laž ima miris.Svak može da umre, ali svak ne može da se rodi. Oni najbolji ostaju nerođeni.Poslednjih sedmica i moji snovi zaudaraju. Gusti kao kačamak i crni kao katran. A kroz njih teku ogromne količine vremena, kao reke ponornice, iako pri buđenju nisam starija no inače i ranije. Kao da postoje dva vremena u mom životu. Od jednog se ne stari nego se troši nešto drugo umesto tela. Karma? Jesu li naše telo i duša gorivo? Gorivo čega? Da li je vreme pogon na koji se kreće telo, a Večnost gorivo duše?Jednina, tačka i sadašnji trenutak, eto od čega je sastavljen ceo tvoj mehanički svet i njegova računica.U srcu ne postoji prostor, u duši ne postoji vreme...SNOVI SE ZABORAVE ČIM PROĐEŠ KROZ NAJBLIŽA VRATA. OD NJIH TADA OSTAJE SAMO KOSTUR. ALI, KAKO ZABORAVITI JEZIK NA KOJEM SANJAŠ I S KOJIM SI ODRASTAO?Ne znam da li znaš da se šume sele? Kada krenu, one polako i dugo putuju tražeći sebi bolje mesto. Najradije s jeseni polaze na put... Kao ptice. Ili kao čovek...SNOVI NE STARE. ONI SU VEČNI. ONI SU JEDINI VEČITI DEO ČOVEČANSTVA...”

“Ja bi im kroz smijeh odgovorio da najlakši put nije uvijek i najljepši, sumnjajući da će razumijeti. Jer, kad u smiraj večeri, topli vjetar zapuše u leđa i ponese nas da ne znam vozim li još uvijek ili sam kojim slučajem poletio, tada se prevaljuju kilometri koje najbolje poznaju samo izlizane gume naših bicikala.”

“Don't show it and don't panic. Do like the ducks; on the surface stay calm, and below it paddle lile hell”