“Tiho, o tiho govori mi jesen;Šuštanjem lišća i šapatom kiše.Al zima srcu govori još tiše.I kada sniježi, a spušta se tama,U pahuljama tišina je sama.”

“Alkohol ubija... znamo, o znamo,Znamo da alkohol škodi,No rakije, rakije, rakije amo,Jer utjehe nema u vodi.”

“Gle malu voćku poslije kiše:Puna je kapi pa ih njiše.I bliješti suncem obasjana,Čudesna raskoš njenih grana.Al nek se sunce malko skrije,Nestane sve te čarolije.Ona je opet kao prvo,Obično, jadno, malo drvo.”

“Majka se čudi što muškarac namjerava otići tek nakon svađe. Uopće je ne zanima o čemu razgovaraju, govori sama sebi. Zasad se još nitko ne žali. Uto je obraz gospode Erike pogodila i druga pljuska. Nimalo ugodan dodir kože o kožu. Erika tiho cvili da ne probudi susjede. Majka počinje pažljivije osluškivati i razabire da iza vrata sobe taj muškarac njenu kćer degradira u neku vrstu vreće za boksa - nje. Majka ga ljutito upozorava da oštećuje tuđe vlasništvo, naime njeno!”

“Čovjekovo pravo biće pokazuje se u tri slučaja. Kad je posrijedi novac, kad govori u srdžbi i kad je pijan.”

“Polagano, tiho, prilazio je k njoj, kleknuo i položio glavu u njezino krilo kao žeđom obnemogli pred vrčem bistre vode...”

“Najmanje se govori kad te se najviše tiče.”