“Prema drevnoj sufističkoj pripovijesti, nekoć je u jednoj od bliskoistočnihzemalja živio kralj neprestano rastrzan između sreće i potištenosti. Inajmanja sitnica mogla ga je jako uzrujati ili izazvati intenzivnu reakciju,a sreća bi mu se brzo okretala u razočaranje i očaj. Došao je trenutakkad se kralj naposljetku umorio od samoga sebe i od života te počeotražiti izlaz. Poslao je po mudraca koji je živio u njegovu kraljevstvu iza koga se govorilo da je prosvijetljen. Kad je mudrac stigao, kralj muse obrati: »Želim biti nalik tebi. Možeš li mi dati nešto što bi u moj životunijelo ravnotežu, vedrinu i mudrost? Platit ću ti koliko zatražiš«.Mudrac odgovori: »Možda bih ti mogao pomoći. No, cijena je takovelika da ni čitavo tvoje kraljevstvo ne bi bilo dovoljno. Stoga će to bitidar ako ga budeš znao cijeniti«. Kralj ga uvjeri i mudrac ode.Nekoliko tjedana poslije vrati se i preda kralju ukrašenu kutiju odžada. Kralj otvori kutiju i u njoj pronađe jednostavan zlatni prsten. Naprstenu su bila urezana slova. Pisalo je I to će proći. »Što to znači?«,upita kralj. Mudrac odvrati: »Uvijek nosi taj prsten. Što god se dogodi,prije nego stigneš reći je li dobro i l i loše, dodirni prsten i pročitaj natpis.Tako ćeš uvijek biti smiren«.”

“Mislim na odgovor a u glavi mi tek mrakI stoga ja uzimam taj mrak i stavljam ga u Tvoje ruke.I molim Te Gospode dobri Božeda bude kod Tebe samo sat vremenadrži ga u ruci tolikokoliko je dovoljno da se istopi crnilo,da se istopi zlošto stvaraju taj mrak i to crnilo,u glavi,u srcu, bi li bio tako ljubazan?Mogao bi se samo nagnutipogledati ganasmiješiti mu seotvoriti gaukrasti mu tračaksvjetlosti i pustiti ga da padnea ja ću se već pobrinuti da ga nađemda vidim gdje je.Za Tebe je to prava sitnica,a za mene baš i nije.Slušaš li me Gospode dobri Bože?Ne tražim mnogo od Tebekada tražim da.I nije uvredanadati se da Ti.Nije glupo zanositi se da.Napokon, to je tek molitva,jedan od mnogih načina ispisivanja mirisa očekivanja.Ti ispiši,kuda god želiš,put što sam ga izgubio.Dovoljan je znak,bilo što,lagana ogrebotina na zjenicama tih očiju što gledaju,a ne vide,i ja ću to znati.Ispiši svijetom jednu jedinu riječ ispisanu za mene,i ja ću je pročitati.Dotakni trenutak ove tišine,i ja ću to osjetiti.Nemaj straha,ja se ne bojim.I neka ova molitva poleti snagom svojih riječipreko krletke svijeta sve do tko zna kamo. Amen.”

“Ako ti Indijanac želi nešto pokloniti, on će to učiniti bez velike buke, jednostavno će dar ostaviti negdje gdje zna da ćeš ga pronaći.Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokaže dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oružje. Ta gesta znači „mir“. Djed je to smatrao logičnim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smiješno.Djed mi je rekao da bijeli čovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga što se riječima bijelog čovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao što tvrdi ili u rukavu ima skriven nož. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne sviđa kada mu čovjek pokušava istresti nož iz rukava nakon što se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. Što je logično.Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kažu „how!“ i onda se smiju. Djed je rekao da je „how“ tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska riječ. „How“ je engleska riječ i znači kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci došli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je „how“ omiljena riječ bijelog čovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog čovjeka rekli bi odmah na početku „how“, a onda bi pustili bijelca da govori.Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokušava biti uljudan i obziran.”

“Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo, koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati, a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti! Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene.”

“Dok sam petljao oko rekvizita, primijetila je da se nisam usudio pogledati ni u koga. Pomislila je da ne želim gledati u ljude kako ne bih vidio nekog prijatelja ili bivšeg studenta, što bi moglo uzburkati moje emocije.Prije nego sam započeo, razabrao se žamor među slušateljima. Oni koji su došli samo da bi vidjeli kako izgleda netko tko umire od raka gušterače vjerojatno su se pitali je li ovo moja prava kosa (da, tijekom kemoterapije nisam izgubio kosu) i hoće li oni osjetiti koliko sam blizu smrti dok budem govorio (moj odgovor: samo gledajte!«).”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”