“Erika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet: Erika Kohut upotrijebit j:e svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Što više vlasti nad njom zadobije, to će vise postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upotrijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice.”

“Naučit će on nju da zavoli i prihvati svoje tijelo, koje je tako dugo nijekala. S puno će je obzira naučiti svemu što se u ljubavi mora znati, a poslije će prijeći na unosnije ciljeve i teže zadaće, kada je riječ o razotkrivanju vječne zagonetke kakva je žena. Pritom će za promjenu on njoj biti učitelj. Ne sviđaju mu se njene tamnoplave plisirane suknje i strogi kroj njenih bluza kakve neprestano nosi da ne bi, valjda, naglasila svoju figuru. Mladenački i šareno, tako bi se trebala oblačiti! Nositi različite boje! On će joj objasniti što razumijeva pod pojmom boje. Pokazat će joj što znači biti mlad i ukusno odjeven i znati se tomu veseliti. A kada shvati koliko je zapravo mlada, ostavit će je zbog mlade žene.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!”

“„Ne bori se protiv svojih misli, jače su od tebe. Ako želiš da ih se oslobodiš, prihvati ih. Misli o čemu one žele da misliš, dok se ne umore.“„Anđeli su vidljivi onima koji prihvate svetlost. I raskinu sporazum s tamom.“„Bog je u rečima, ali i demon takođe.“„Ako je postojalo užasno zlo koje su osetili, istina je onda i da postoji carstvo nebesko.“„NA REKAMA VAVILONSKIMSEĐASMO I PLAKASMO.O VRBAMA OKO NJIHVEŠASMO HARFE SVOJE.“„Budite hrabri. Otvorite svoje srce i čujte šta nam govori. Sledite svoje snove jer samo čovek koji se ne stidi sebe u stanju je da ispolji slavu Božju.“„Nema drugog greha do nemanja ljubavi. Imajte hrabrosti, budite sposobni da volite, makar ljubav delovala izdajnički i užasno.“„Dobro je da držiš jedno, a drugo da ne puštaš iz ruke; jer ko se boji Boga, izbaviće se od svega.“„Ako volimo, svet se preobražava. Svetlost ljubavi razara tamu krivice.“„Ratnici smo i Ratnice Svetlosti, ove svetlosti koju s ponosom nosimo.Oganj koji nam je, kada je prvi put upaljen, otkrio naše mane i našu krivicu. Iznenadili smo se, uplašili, i osetili se nedoraslima.Ali bio je to oganj ljubavi. I kada smo ga prihvatili, spržio je loše u nama.Pokazao nam je da nismo ni bolji ni lošiji od onih koji su nas strogim okom posmatrali.I zato prihvatamo oproštaj. Nema više krivice, možemo se vratiti u Raj. I ponećemo oganj koji će pržiti na zemlji.“„Svet je u rukama onih koji imaju hrabrosti da sanjaju i da žive svoje snove.“„Čovek dođe, sagradi, nada se da će delo koje stvara biti važno. Ali, u nekom trenutku shvati da je tražio više nego što zemlja može da mu da. Tada sve napušta i nastavlja dalje, ne primećujući da je povukao i druge u svoj san – druge koji, pošto su slabiji, staju. Kao napušteni gradovi u pustinji.“„Ovo je tvoje lice, anđele moj čuvaru. Vidim te. Uvek si bio preda mnom i skoro te nikada nisam prepoznao. Čujem tvoj glas, i iz dana u dan mi je sve jasniji. Znam da postojiš, jer o tebi govore u svakom uglu ove planete.Možda jedan čovek, ili čitavo jedno društvo, može da greši. Ali sva društva i sve civilizacije u svim krajevima Zemlje uvek su govorili o anđelima. Danas deca, starci i proroci slušaju. Ipak, o anđelima će se pričati tokom vekova jer će uvek biti proroka, dece i staraca.“„Kada Bog želi nekoga da zaludi, zadovolji mu svaku želju.“„Bog nam je darežljivo stavio Svoju mudrost i Svoju ljubav nadohvat ruke i lako je, veoma lako, pronaci ih.“„Odgovorni smo za sve što se dešava na ovom svetu. Mi smo Ratnici Svetlosti. Snagom svoje ljubavi i volje možemo promeniti svoju sudbinu i sudbinu mnogih.“„... ljubav – božija i naših bližnjih – ukazuje nam put. Nisu bitne naše mane, naši opasni lični bezdani, naša potisnuta mržnja, naši dugi trenuci slabosti i očaja: ako budemo želeli da se popravimo pre nego što krenemo u potragu za našim snovima, nikada nećemo stići u Raj. Ako, međutim, prihvatimo sve što u nama ne valja – i uprkos tome pomislimo da zaslužujemo radostan i srećan život, tada ćemo otvoriti ogroman prozor kroz koji ljubav može da uđe. Malo – pomalo mane će nestajati same od sebe, jer onaj ko je srećan na svet može da gleda samo s ljubavlju – silom koja preporađa sve što u univerzumu postoji.”

“Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.”