“Người đàn bà có thôi thúc trao tặng tất cả tình yêu và giữ tỉ giá.”

“Với tâm trạng hồ hởi, Erika nói suy cho cùng bản chất của tình yêu cũng chính là cực điểm của sự tầm thường.”

“Nơi người đàn bà, tất cả đều là ẩn ngữ: nhưng ẩn ngữ bí mật ấy có một lời giải đáp: sự hoài thai.Đàn ông là một phương tiện cho đàn bà: mục tiêu đàn bà nhắm tới luôn luôn là đứa con. Nhưng đàn bà là cái gì đối với đàn ông?Người mang dòng máu đàn ông đích thực có hai khát vọng: sự nguy hiểm và trò chơi. Chính vì thế hắn thèm muốn người đàn bà như một món đồ chơi nguy hiểm nhất.Đàn ông nuôi dưỡng cho chiến chinh, và đàn bà, cho sự giải trí của chiến sĩ; mọi điều khác đều là điên rồ, ngu xuẩn.”

“Va a costar mucho trabajo motivar a Sophie para cometer uno o varios crímenes, ya que su naturaleza la inclina a no esforzarse demasiado.”

“U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika medu sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan.”

“Erika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.”

“Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je.Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.”