“Samo te smrt može spriječiti da se posvetiš umjetnosti.”

“Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi nešto" učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti.”

“U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a ponajmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići.”

“Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.”

“Pa i reproduciranje je jedan oblik stvaralaštva. Oni koji sviraju uvijek začinjaju juhu svoga sviranja nečim vlastitim, nečim što pripada samo njima. Njihova krv struji tom glazbom. Svaki izvođač ima svoj skromni cilj: dobro svirati. No i izvođač se mora podrediti autoru glazbe koju izvodi, kaže Erika. Priznaje da joj je to problem. Jer ona se nikako ne može podrediti.Njen je glavni cilj isti kao i cilj svih ostalih izvođača: biti bolji od ostalih!”

“Majka jastreb i baka škanjac zabranjuju njima povjerenom djetetu da napusti gnijezdo. NJEN je mladi život poput velike torte od koje majka i baka režu debele kriške, a i susjede cupkaju komadićke oduzimajući Eriki i posljednje dostojanstvo. Probudi li se u bilo kojem dijelu njena tijela život, taj se dio proglašava trulim i mora se smjesta odsjeći. Previše besposlena švrljanja djevojci koja se posvetila glazbi može samo štetiti. Znaju stare Kohutice kamo nju vuče: onamo dolje k staroj brani, gdje se igraju dečki i cure prskajući se u plićaku. Glasno se smiju i nestaju pod vodom, ERIKA bi medu tim provincijalkama mogla zasjati poput zvijezde. Ona je ionako dresirana da uvijek bude prva i najbolja. Od malih je nogu uče da je sunce oko kojega se sve okreće. Jedino što mora činiti mirno je stajati, a svi će se, gledajući je s obožavanjem, vrtjeti oko nje. Ona to pouzdano zna. Uvijek su joj govorili da je bolja od drugih. A Erika to naravno radije ne želi provjeravati,”

“Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!”