“Sjedi sama u sobi, odvojena od mase, koja je na nju i zaboravila, jer Erika gotovo da je bestjelesna. Nikome ne smeta svojom prisutnošću. Iz debelog zamotuljka pažljivo razmotava britvicu. Njena joj se oštrica smiješi kao zaručnik zaručnici. ERIKA oprezno isprobava britku oštricu. Zatim britvicom više puta svom snagom pritišće o nadlanicu, ali ne preduboko, tako da ne povrijedi tetive. Uopće ne osjeća bol. Metal s lakoćom prodire u tkivo kao da je maslac. Na površini do maloprije nedirnute nadlanice nekoliko trenutaka zjapi prorez sličan onome na štednoj kašici, iz kojega polako počinje navirati s mukom zadržavana krv. Ukupno je napravila četiri reza. To je dovoljno, jer bi inače iskrvarila. Nakon toga britvicu pažljivo briše i sprema. Cijelo to vrijeme svijetlo crvena krv polako škropi i curi iz rana prljajući pod ispod Erike. Njena topla krv kaplje bešumno i nimalo neugodno. Slijeva se niz nadlanicu u gustim potočićima. I ne prestaje. Erikina je krv sve oko sebe obojila lijepom crvenom bojom. Četiri su to reza, iz kojih neumorno lipti krv. Na podu i plahti četiri se potočića slijevaju u veliki potok. Samo slijedi suzu, ovaj potočić je tebi spas. Već se stvorila lokvica krvi. A krv teče i teče. Teče, i teče, i teče, i teče.”

“Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je.Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!”

“Klemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.”

“Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala!Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo.Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.”

“Erika tako snažno stisne ruku uz tijelo da ruka druge glazbenice ne može probiti zid koji stvaraju Erikina ruka i tijelo pa kolegica, obeshrabrena, odustaje. Za takvu osobu svi kažu da je izrazito zatvorena. Pa joj se nitko i ne približava. Zaobilaze je. Radije nešto odgode i pričekaju samo da s njom ne bi morali imati posla. Neki ljudi glasno na sebe skreću pozornost, ali ne i Erika. Neki pritom čak i mašu, ali ne i Erika. Ima takvih i onakvih. Neki skakuću na mjestu, jodlaju i viču. Ali ne i Erika. Jer oni znaju što žele. Ali ne i Erika.”