“Svi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.”

“Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nade na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.”

“Sada kada je Erika silnim zahvatima konačno oblikovana u nešto nježno, mora još samo sje¬sti u kolica što se kotrljaju putovima umjetnosti i postati umjetnica. Takva djevojčica nije za grube poslove, npr. za težak ručni rad ili kućanske poslove. Ona je rođenjem predodređena za finese klasičnog plesa i klasične glazbe. Da po¬stane svjetski poznata pijanistica, to bi, eto, bio majčin ideal! Kako bi se dijete moglo u svijetu intriga probijati na svom putu, majka na svakom uglu zabija putokaze, a s njima i Eriku, ako Erika dovoljno ne vježba. Majka upozorava Eriku na za¬vidnu hordu, koja će uvijek pokušavati razoriti ono što netko postigne i koja je gotovo uvijek muškog roda. Ne daj se sme¬sti na svojem putu! Ni na jednoj stubi na koju se popne Eriki nije dopušteno odmoriti se. Ne smije se, onako zadihana, nasloniti na cepin, jer mora nastaviti dalje. Na sljedeću stubu. Životinje iz šume opasno su joj se približile i prijete joj da će i nju pretvoriti u životinju. Na tom putu suparnici Eriku po¬kušavaju navući na hridi pod izgovorom da joj žele pokazati kakav se pogled pruža odatle. Ali kako se samo lako možeš survati s takvih stijena! Majka joj tu provaliju vrlo zorno opi¬suje, kako bi se dijete što bolje čuvalo pada. Svjetska je slava, koju većina neće moći postići, samo gore, na vrhu. Gore puše hladan vjetar koji kao da šumi kako'je umjetnik uvijek sam. Dok je god Erikina majka živa i može određivati njenu bu¬dućnost, za dijete dolazi u obzir samo jedna stvar: svjetski vrhovi.Majka gura odozdo, jer ona čvrsto stoji objema nogama na zemlji. Uskoro Erika više neće imati uporište na majčinim ramenima, već će stajati na leđima nekog drugog, koga su svojim intrigama uklonili s Erikina puta. Ali klimavo je to uporište! Erika stoji na vrhovima prstiju na majčinim leđima i zarila je uvježbane prste u vrh brijega, za koji će se vrlo brzo ispostaviti da je obična mala izbočina u strmoj stijeni i da samo stvara privid vrha. Propinje se tako Erika, isteže mišiće nadlaktica i s mukom se uspinje prema gore. Vrškom je nosa već provirila preko ruba stijene, ali jedino što je ugledala nova je litica, još strmija od prethodne. Tvornica leda u kojoj se proizvodi slava ovdje je već otvorila svoju podružnicu i proiz¬vode slaže u blokovima jedne na druge jer se tako smanjuju troškovi skladištenja. Ispred jednog od tih blokova slave, oblizujući se od sreće, Erika nastupa na srednjoškolskom natjecanju za Chopinovu nagradu. Uvjerena je da joj nedostaje još milimetar do vrha!”

“Jedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu pundu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mjehurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najboije vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazan.”

“Prozorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je.Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.”

“Erikin je životni prostor mala soba u kojoj može raditi što želi. Nitko je u tomu ne sprečava, njena je soba isključivo njena. Sve ostale prostorije u stanu majčino su carstvo, budući da kućanica, koja o svemu vodi brigu, mora raditi po kući, dok Erika uživa plodove njena rada. Erika kod kuće nikada nije morala rintati, jer bi sredstva za čišćenje mogla nagristi njene prste pijanistice. Ono što majci ponekad zadaje brige jest to da ne može u svakom trenutku znati gdje se nalazi njena svojina. Pa ne možeš uvijek točno znati gdje ti je svaka stvar! Gdje li je opet onaj moj zvrk? Kuda li sada jurca i je li sama ili s nekim? Erika, to živo srebro, ta njena neuhvatljiva životinjica, začas nestane iza ugla u potrazi za nekom psinom. No kći se svaki dan u sekundu točno pojavi ondje gdje joj je mjesto: kod kuće. Majku često obuzima nemir, jer svatko tko nešto posjeduje najprije nauči jednu stvar, i to na bolan način: povjerenje je dobro, ali kontrola je još bolja. Glavni je majčin problem što svoje vlasništvo pokušava vezati za jedno mjesto kako joj ne bi pobjeglo.”

“Majka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala!Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo.Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.”