“Ti ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.”

“„Dva su načina na koja gledamo lice druge osobe. Jedan je da gledamo oči kao dio lica. A drugi, gledamo u oči i to je to, kao da su one lice. Takvih se stvari čovjek jednostavno preplaši. Jer oči su život u malome.”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”

“Mislila sam, kao što ljudi u teškim nevoljama misle, da će mi promena mesta pomoći da zaboravim svoj bol, kao da svoju nesreću ne nosimo U sebi.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”

“Nisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu.Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...”