“Ljudi misle da je srodna duša ona koja im savršeno odgovara, i to svi žele. Ali, istinska srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te sputava, osoba koja tvoju pozornost usmjerava prema tebi, kako bi mogla promijeniti svoj život. Vjerojatno je najvažnija osoba koju ćeš ikad upoznati, ali zauvijek živjeti sa srodnom dušom? Ne. Previše bolno. Srodna duša u tvoj život dolazi da bi ti otkrila jedan sloj tebe, a potom odlazi. I hvala Bogu na tome.”

“Radi se o tome da odlazim jer ti tako želiš. Radi se o tome da nastojim biti dobar, častan i plemenit, pa sebi oduzimam tebe. Ostajem, dakle, bez onoga što mi je najvrijednije, kao svi ljudi koji su zaista dobri, časni, plemeniti. Shvatio sam da je nedostojno truda sve što je moguće bez ljubavi, a da ti ne smijem, ako te zaista volim, pomoći da sav svoj svijet svedeš na mene. Shvatio sam da bih ti pomogao u tome ako bih otišao s tobom vani da te zadržim. Zato postupam plemenito kao svaki idiot i odričem te se da bi ti mogla sačuvati kakvu-takvu cjelinu.”

“„Sve je to nastalo otud“ – mislio je Nehljudov – „što svi ti ljudi – gubernatori, nadzornici, policijski pristavi, redari – misle da na svijetu ima takvih položaja na kojima nije neophodno ljudski se odnositi prema ljudima. Ta svi ti ljudi – i Maslenikov, i nadzornik, i oficiri pratioci – svi oni, da nisu gubernatori, nadzornici, oficiri, dvadeset bi puta razmislili smiju li se otpravljati ljudi po takvoj žegi i u tolikoj gomili, dvadeset bi puta zastali, a kad opaze da čovjek slabi, nestaje mu daha, izveli bi ga iz gomile, odveli u sjenu, dali mu vode, pustili da se odmori, a kad bi se dogodila nesreća, iskazali bi žaljenje. Oni to nisu učinili, čak su i druge priječili da to učine jedino zato što nisu pred sobom gledali ljude i svoje obveze prema njima, nego službu i njene zahtjeve koji su im bili značajniji nego zahtjevi ljudskih odnosa. „U tome je sve“ – mislio je Nehljudov- „Ako se može ustvrditi da bi išta bilo važnije nego osjećaj čovjekoljublja, makar i na jedan sat, i makar u jednom jedinom , izuzetnom slučaju, onda nema zločina koji se ne bi smio izvršiti nad ljudima bez osjećaja krivice.”

“U međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika medu sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan.”

“„Dok sam promatrala tu gomilu ispred crkve i pomislila na sve one nagurane u njoj, zamišljala sam kako svaka ta osoba nosi vlastite uspomene na tebe... tvoj glas, tvoje lice, tvoj smijeh, na ono što si učinila ili rekla... i kad bi se na neki način svi ti djelići tebe mogli spojiti, na neki način bismouspjeli stvoriti potpunu sliku tebe, zajedno bismo te mogli zadržati.”

“Sad mi je jasno da sam se već dugo kretao prema Tebi i Ti prema meni. Premda ni jedno od nas nije bilo svesno postojanja drugoga pre nego smo se upoznali. Za sve vreme u našoj je nesvesnosti radosno lutala neka slepa izvesnost koja je garantovala da ćemo se sresti. Poput dveju usamljenih ptica što svoj put preko golemih prerija pronalaze pomoću nebeskih znakova, tako smo se i mi sav svoj život kretali jedno prema drugom”