“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”

“Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište.Nikad kraja”

“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...”

“Na bojnom polju, u mučilištu, na brodu koji tone, razlozi zbog kojih se boriš uvijek se zaborave jer se tijelo nadimlje sve dok ne ispuni cijeli tvoj svemir, pa čak i onda kad te nije paralizirao strah ili ne vrištiš od boli, život je od trenutka do trenutka, samo borba protiv gladi ili hladnoće ili sna, protiv pokvarena želuca ili zuba koji boli.”

“Što je bilo, bilo je. Prošlost živi u nama i ne možemo je izbrisati. Pošto su snovi slika onoga sveta, i dokaz njegovog postojanja, susrećemo se u snovima; kleči kraj furune u koju trpa vlažna drva; ili me doziva promuklim glasom. Tada se budim i palim svetlo. Kajanje i bol se polako pretvaraju u sumornu radost sećanja. Naš dugi, strasni i strašni roman ispunio je moj život, osmislio ga je, i ja ne tražim nikakve nadoknade. Mene neće biti u indeksu knjiga Mendela Osipoviča, u njegovim biografijama ili u fusnoti uz neku pesmu. Ja, gospodine, jesam delo Mendela Osipoviča, kao što je i on moje delo. Ima li lepšeg proviđenja?”

“A ja bih tako volio da su svi ljudi sretni, i baš je lijepo kad je netko veseo ili kad se netko smije, i baš je to lijepo kad se nekome dogodi nešto lijepo, pa mu i lice bude cijeli dan lijepo, i ja ništa ne znam zašto ti ljudi nisu sretni i veseli, kao da neće, ili ne znaju kako treba biti sretan, ili se čak boje toga.”