“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...”

“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”

“Na bojnom polju, u mučilištu, na brodu koji tone, razlozi zbog kojih se boriš uvijek se zaborave jer se tijelo nadimlje sve dok ne ispuni cijeli tvoj svemir, pa čak i onda kad te nije paralizirao strah ili ne vrištiš od boli, život je od trenutka do trenutka, samo borba protiv gladi ili hladnoće ili sna, protiv pokvarena želuca ili zuba koji boli.”

“Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište.Nikad kraja”

“Covek je stvorenje nacinjeno na kraju radne nedelje kad se Bog umorio. I cemu je trebalo celi ovaj globus stvarati u zurbi, za sest dana. Da se potrosilo malo vise vremena, svet se ne bi trebalo toliko popravljati i poboljsavati. Slicno se desava kad na brzinu sklepas kucu, pa u zurbi zaboravis WC, ili spremiste za metle, i to onda moras naknadno dograditi, bez obzira koliko te to kostalo novaca ili zivaca.”

“ZAR NE VIDIŠ DA NI TO LICE NA TEBI NIJE TVOJE? POGLEDAJ NA BILO KOJU FRESKU ILI SLIKU PA ĆEŠ GA ZAČAS NAĆI. TEBI JE SAMO PRIVREMENO DATO NA ČUVANJE, DA GA MALO NOSIŠ, KAO TUĐ ŠEŠIR, PA ĆE OTIĆI DALJE. TO ISTO VREDI I ZA TVOJ GLAS I ZVIŽDUK. OSVRNI SE, UOSTALOM, NA SVOJU SENKU, TU NA ZIDU, KOJA JE RASLA I GOJILA SE S TOBOM. U NJU ĆEŠ JEDNOM LEĆI POSLEDNJI PUT I ONA ĆE TE NADŽIVETI.”