“„Ugarak se već odavno gasio u nakrivljenom svijećnjaku, mutno osvjetljujući u toj prosjačkoj sobi ubojicu i bludnicu, što se na čudan način sastadoše za čitanja vječne knjige.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo onoga što voli.”

“Velika većina ljudi ne poseduje u sebi nimalo izumiteljskog ili kreativnog duha. Kao što Hegel kaže, oni mogu znati samo ono što već znaju. I na koji način ih naučiti nečem novom?Miješanjem onoga što znaju, s onim što ne znaju. Kad u svojoj magli ugledaju neke poznate obrise, oni pomišljaju : Ah, znam što je to.A od toga je samo jedan korak do : - Ah, znam što sve to predstavlja!I njihov se um usmjeruje u pravcu nepoznatog i oni počinju sagledavati ono što ranije nisu mogli, što proširuje moć njihova razumijevanja.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Nisam vjerovao u slikarstvo za "izabrane". Uvijek sam osjećao da slika mora pobuditi nešto i kod onoga tko je ne običava inače gledati, kao što Moliere uspijeva nasmijati vrlo inteligentnog čovjeka, kao i onoga koji ništa ne razumije. Shakespeare također. I u mom radu, jednako kao i u Shakespeareovom, često se mogu susresti burleskne stvari, relativno čak i vulgarne.Na taj način mogu svakome biti dostupan. To nije zbog toga što bih želio dobrodošlicu publike, već što želim doprijeti do svakog stupnja mišljenja.”