“Nisam vjerovao u slikarstvo za "izabrane". Uvijek sam osjećao da slika mora pobuditi nešto i kod onoga tko je ne običava inače gledati, kao što Moliere uspijeva nasmijati vrlo inteligentnog čovjeka, kao i onoga koji ništa ne razumije. Shakespeare također. I u mom radu, jednako kao i u Shakespeareovom, često se mogu susresti burleskne stvari, relativno čak i vulgarne.Na taj način mogu svakome biti dostupan. To nije zbog toga što bih želio dobrodošlicu publike, već što želim doprijeti do svakog stupnja mišljenja.”

“Kakav rad!" mislim u sebi. "Tako bih voleo jednom da stvaram, skupljajući ono što je najbolje u bogaststvima oko mene, da preradim to zatim u jednu jedinstvenu homogenost. Na kraju rada pčelinog je med koji sadrži u sebi srž svih cvetova a nije čak ni skup onoga što su oni, već nešto novo i izvanredno. To nije ni ovaj, ni onaj cvet, to je med; i osobine su toliko drugačije da to čak nije ni miris pre svega, već ukus. Doći jednog dana na jedno jezero kao ovo, pristupiti svemu, svakome, slušati sve i gledati sve i posle, ne to opisati, već, iz toga načiniti nešto što će imati svoju boju, svoj ukus, svoj ton, svoj parfem, svoju sudbinsku patetičnost. Ne, ne, ne mislim to, već nešto što otprilike odgovara toj ideji. U svakom slučaju, trebalo bi napisati nešto imitujući pčele, nešto strahovito savremeno, a što ipak ne bi bilo: kao pčele!”

“Želio bih promatrati more na miru.Od toga se osjećam kao...kao da postajem više ja,ako shvaćaš što želim reći.Više svoj,a ne u potpunosti samo dio nečega.Ne samo stanica u tijelu društva.”

“Velika većina ljudi ne poseduje u sebi nimalo izumiteljskog ili kreativnog duha. Kao što Hegel kaže, oni mogu znati samo ono što već znaju. I na koji način ih naučiti nečem novom?Miješanjem onoga što znaju, s onim što ne znaju. Kad u svojoj magli ugledaju neke poznate obrise, oni pomišljaju : Ah, znam što je to.A od toga je samo jedan korak do : - Ah, znam što sve to predstavlja!I njihov se um usmjeruje u pravcu nepoznatog i oni počinju sagledavati ono što ranije nisu mogli, što proširuje moć njihova razumijevanja.”

“- Za nas je otkucaj sata, baš kao žuvor šadrvana u dvorištu džamije, odjek zakoračenja u ono što je u nama, a ne zvuk percepcije onoga što je oko nas.”

“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”