“Kako možete znati što će značiti taj dodir jedne osobe s drugom u sudbini dodirnute osobe? Jer, tu je cijeli život i nebrojeno mnoštvo njegovih ogranaka skrivenih od naših pogleda.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“U svakom slučaju, ako čovjek od civilizacije nije postao krvožedniji, postao je sigurno ružnije, ogavnije krvožedan nego prije. Prije je u krvoproliću gledao pravednost i mirne je savjesti tamanio koga je već trebalo; a sada, ako krvoproliće i smatramo gadošću, ipak se bavimo tom gadošću, pa i više nego prije.”

“...naša su htijenja pretežno pogrešna, zbog pogrešnog pogleda na naše koristi. Ponekad poželimo čistu glupost upravo zato što u toj gluposti vidimo, uslijed svoje gluposti, najlakši put za postizanje neke unaprijed pretpostavljene koristi.”

“Braćo, ne bojte se grehova ljudskih, volite čoveka i u grehu njegovom, jer kad ko voli čoveka grešnog, to je već slika Božanske ljubavi i vrhunac je ljubavi na zemlji. Volite sve stvorenje Božje i celokupno i svaku mrvicu. Svaki listić, svaku zraku Božju volite. Volite životinje, volite bilje, volite svaku stvar. Budeš li voleo svaku stvar – i tajnu ćeš Božju razumeti u stvarima. A shvatiš li je jedared, ti ćeš je posle neumorno početi poznavati sve dalje i više, svakodnevno. I zavolećeš, najzad, sav svet vascelom i vasionom ljubavlju. Životinje volite: njima je Bog dao klicu misli i tihu radost. Nemojte im je narušavati i remetiti, ne mučite ih, ne oduzimajte im radost, ne protivite se misli Božjoj. Čoveče, ne uznosi se, ne misli da si bolji od životinje: one su bezgrešne, a ti, sa svojim veličanstvom, ti samo gnojiš zemlju svojom pojavom, na njoj trag svoj gnojni ostavljaš posle sebe, - i to, avaj, skoro svaki, svaki između nas!Decu volite naročito, jer ona su bezgrešna kao anđeli i žive da bi nas razdragala i usrećila; ona žive zarad čišćenja srdaca naših, kao neki putokaz za nas. Teško onome ko uvredi dete...”

“Akomožete uživati u onome što već sada radite, umjesto da čekate da senešto promijeni kako biste mogli početi uživati u radu, mnogo je većavjerojatnost da će vam se život početi širiti i mijenjati nabolje.Ne tražite od uma dopuštenje da uživate u onome što radite. Dobitćete samo mnoštvo razloga zbog kojih u tome ne možete uživati. »Nesada«, reći će um. »Zar ne vidiš da sam zauzet? Nemam vremena.Možda bih sutra mogao početi uživati.« No, ako ne počnete uživati uonome što sada radite, »sutra« nikada ne stiže.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”