“Rusijo!Rusijo!Vidim te iz svoje čudesne,divne daljine,vidim te: sve je jadno,razbacano i neudobno u tebi;ne vesele niti plaše pogled na tvoja smiona čuda prirode okrunjena smionim čudima umjetnosti,gradovi u kojima se dižu visoki dvorci s mnogobrojnim prozorima urasli u stijene,slikovito drveće i bršljan urastao u kuće,usred vječitog šuma i vodene prašine slapova...Široko je,pusto i ravno sve u tebi;kao točke,kao oznake,neupadljivo strše usred ravnice tvoji niski gradovi;ništa neće čovjeka oduševiti ni očarati mu pogled.Ali koja me to nepojmljiva,tajna sila vuče tebi?Zašto mi se neprekidno odjekuje i razliježe se u ušima tvoja čeznutljiva pjesma što se ori u tebi uzduž i poprijeko,od jednog mora do drugog? Što je unjoj,u toj pjesmi? Što me to u njoj zove,i jeca,i dira samo u srce?Koji me to zvuci bolno miluju,i u dušu mi prodiru,i viju mi se oko srca?Rusijo!Što hoćeš od mene?Kakva se to nedokučiva veza krije među nama?Što me tako gledaš,i zašto je sve u tebi uprlo oči pune nade u mene...Neće li se baš ovdje u tebi roditi beskrajna misao kad tebi samoj nema kraja?Oh,kakva je blisatva,čudesna ta daljina o kojoj svijet ništa ne zna!Rusijo!...”

“Što je našao u tebi, pitala me moja majka?Što si našao u meni?Ne seri.”

“Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove u njemu je neprekidno rastvorno analitičko raspadanje svega počelo da raste sve nemirnije to je u njemu rastao proces koji se negdje otkinuo od svoje svrhe i sada se već dulje vremena sve samo od sebe kreće u smjeru rastvaranja. To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivije pod njegovom vlastitom predodžbom o vlastitom subjektivnom životu počeo je da nestaje svaki pa i najmanji smisao. Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom koji nema nikakva razloga da postoji i to već prilično dugo traje a postaje sve teže i zamornije.”

“... ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da shvata.”

“Razmišljao sam kako je ono All you need is love obično sranje! Sve što trebaš u životu je nečije uho, malo polupanje, mrvica osmijeha od koje se može prehraniti cijeli dan, samo jedna riječ što će te izvući iz bespuća i suhe pustinje vlastitosti u kojoj ti se jekom, sve slabijom i slabijom vraća tvoj glas, a ispružena ruka ostaje prazna, znojava, pa suha, nepotrebna i iscrpljena, gdje nemaš koga upitati: “Sjećaš li se...?”, gdje tebi nema niko uputiti isto pitanje...”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”