“Nije skrivala bilo kakve uznemirujuće tajne; što god se moglo ljudski ubiti, ona bi ubila. Mogla je tako beskrajno poživjeti, jednako kao i mjesec, kao bilo koja mrtva planeta koja zrači hipnotičkim sjajem, diže plimu strasti, nagoni svijet u ludilo, svojim magnetskim, metalnim zracima oduzima boju svim zemaljskim stvarima. Sijući vlastitu smrt, prenosi na svakoga paklensku groznicu. U odvratnoj mirnoći svog sna obnovila je vlastitu magnetsku smrt u dodiru s hladnom magmom pustih planetarnih svjetova.”

“Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku pokazuje jednog kita od žene, koja upravo sjeda na stolicu. »Eno moje danske pičke«, gunđa on. »Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba, koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam — valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo nabore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova — s tim svojim dupetom! — ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.« Str 111”

“Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146”

“Smrt je preseljenje iz kuće u kuću. To nije nestanak već drugo rođenje. Kao što prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dođe vrijeme da se rastave duša i tijelo. Smrt je nužnost u neizbježnosti prelaska u drugi svijet, u kome čovjek dostiže svoj puni uspon.”

“Ne poznavajući opasnost koja mi prijeti, bio sam jednako sretan kao da je zapravo i nije bilo.”

“Nimalo se, kažem, ne može nauditi velikoj knjizi ako se ponese u zahod. Samo beznačajne knjige trpe zbog toga. Samo beznačajne knjige služe brisanju guzice. Takva je knjiga Mali Cezar koja je sad prevedena na francuski i koja je izišla u biblioteci Passions. Dok okrećem stranice te knjige, čini mi se da sam opet kod kuće i da čitam naslove u novinama, da slušam one proklete radio aparate, da se vozim u starim krntijama, da pijem jeftini džin, da guram kukuruzni klip u dupe prostitutkama djevicama, da vješam Crnce i žive ih spaljujem. Da čovjek dobije sraćku. A to isto vrijedi za Atlantic M o n t h 1 y ili za bilo koji drugi mjesečnik, za Aldousa Huxleyja, Gertrudu Stein, Sinclaria Lewisa, Hemingwaya, Dos Passosa, Dreisera itd, itd... Ne čujem nikakvo zvono da zvoni u meni kad donesem te ptičice u WC. Povučem lančić i odoše u kanal. Niz Seinu pa u Atlantski ocean. Možda će za godinu dana opet izroniti — na obalama Coney Islan-da ili Midland Beacha ili Miamija, s mrtvim meduzama, puževima, račićima, rabljenim prezervativima, ružičastim toaletnim papirom, jučerašnjim novostima, sutrašnjim samoubojstvima ...str. 58-59”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”