“Nimalo se, kažem, ne može nauditi velikoj knjizi ako se ponese u zahod. Samo beznačajne knjige trpe zbog toga. Samo beznačajne knjige služe brisanju guzice. Takva je knjiga Mali Cezar koja je sad prevedena na francuski i koja je izišla u biblioteci Passions. Dok okrećem stranice te knjige, čini mi se da sam opet kod kuće i da čitam naslove u novinama, da slušam one proklete radio aparate, da se vozim u starim krntijama, da pijem jeftini džin, da guram kukuruzni klip u dupe prostitutkama djevicama, da vješam Crnce i žive ih spaljujem. Da čovjek dobije sraćku. A to isto vrijedi za Atlantic M o n t h 1 y ili za bilo koji drugi mjesečnik, za Aldousa Huxleyja, Gertrudu Stein, Sinclaria Lewisa, Hemingwaya, Dos Passosa, Dreisera itd, itd... Ne čujem nikakvo zvono da zvoni u meni kad donesem te ptičice u WC. Povučem lančić i odoše u kanal. Niz Seinu pa u Atlantski ocean. Možda će za godinu dana opet izroniti — na obalama Coney Islan-da ili Midland Beacha ili Miamija, s mrtvim meduzama, puževima, račićima, rabljenim prezervativima, ružičastim toaletnim papirom, jučerašnjim novostima, sutrašnjim samoubojstvima ...str. 58-59”

“Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146”

“Knjige su se same ispisivale.Nekoć je Mort to smatrao jezovitim. Ali sad je bilo nekako... ohrabrujuće. Ukazivalo je da sve u svemiru ide glatko. Ali njegova svijest, u potrazi za izlazom za nuždu, vedro ga je podsjetila da, no dobro, možda sve ide doista glatko, ali da zasigurno ne ide u pravom smjeru.”

“Niko ne pali svetiljku da bi je sakrio iza vrata: svrha svetlosti je da osvetli prostor oko sebe, da otvori oči, da pokaže lepote i krasote u svojoj okolini.Niko ne prinosi na žrtvu ono najdragocenije što ima: ljubav.Niko ne prepušta svoje snove u ruke onima koji mogu da ih unište.Svako ko slučajno otkrije u sebi neki dar i usudi se da govori o svojim sposobnostima, počinje da pobuđuje podozrenje.Ako postoji neka uteha u tragediji gubitka osobe koju smo toliko silno voleli, to je ona uvek neophodna nada da je možda i bolje što se tako dogodilo.... nalazim se na bojnom polju otkako sam se rodila, a još sam živa i ne treba mi niko da me štiti.Potpuno se prepustiti ljubavi, bila ona božanska ili ljudska, znači odreći se svega - uključujući i vlastitu dobrobit, ili sposobnost donošenja odluka. Znači voleti u najdubljem smislu te reči. U suštini, mi i ne želimo da budemo spaseni na način koji je Bog izabrao da nas iskupi, želimo da očuvamo potpunu kontrolu nad svakim korakom, da imamo punu svest o svojim odlukama, da budemo kadri da izaberemo predmet svoje odanosti.S ljubavlju nije tako - ona dođe, nastani se u nama, i počinje da upravlja svime. Samo vrlo snažne duše pristaju da joj se predaju...Muzika nije samo nešto što nas teši, ili zabavlja, već mnogo više od toga - jedna ideologija. Ljude možete prepoznati po vrsti muzike koju slušaju.Zato što sam naučila da patim u tišini otkad znam za sebe...Zato se radije mirim sa svojom samoćom: ako u ovom trenutku pokušam od nje da pobegnem, nikad više neću naći partnera. Ako je prihvatim, umesto da se borim protiv nje, možda će se stvari promeniti. Videla sam da je samoća jača kad pokušavamo da joj se suprotstavimo, ali postaje slaba kad na nju jednostavno ne obraćamo pažnju.”

“Usred svojih sanjarija iznenada se zaustavlja i grabeći me uzbuđeno za ruku pokazuje jednog kita od žene, koja upravo sjeda na stolicu. »Eno moje danske pičke«, gunđa on. »Vidiš li to dupe? Dansko. Kako ta žena to voli! Ona me naprosto moli da je okinem. Dođi ovamo... Pogledaj je sad, sa strane! Pogledaj to dupe, molim te. Golemo je. Kažem ti, kad se ona popne na mene, jedva mogu da ga obuhvatim rukama. Zakloni mi vidik na cijeli svijet. Osjećam se kao mala buba, koja gmiže u njoj. Ne znam sam zašto na nju padam — valjda zbog tog dupeta. Toliko je nezgrapno. A kakve ima samo nabore! Takvo dupe ne možeš zaboraviti. Stvarnost... opipljiva stvarnost. Druge ti mogu dodijati ili ti mogu dati trenutačnu iluziju, ali ova — s tim svojim dupetom! — ta je neuništiva... To je kao da u postelju ideš s kakvim spomenikom na sebi.« Str 111”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Znam da ja nisam u svemu samo čovek. I sad sam upotrebljen tek uz put.Nevolja je u tome šo ne znam kako da prepoznamgde sam udešen tako neverovatno nesrećnoda upetljavam sebe u pretakanje večnosti u večnostisvemu pristajem da sam posuda,da sam ram koji obmanjuju da je ikona,da sam ikona koju varaju da je boja,da sam boja kojoj predskazuju da je smisao,i da sam smisao koji, na kraju, ne zna se šta je.”