“Ubijeđen sam da su, u tim zanosima prvih susreta, Dan i žena pogrešno tumačili ono što u vidjeli jedno u drugom. Svako od njih je vidjeo odraz sopstvenog preklinjanja, ranjen pogled i pogrešno ga protumačio kao želju i ispunjenost. Oboje su bill ptići sa slomljenim krilima, koji su tražili da lete privijeni uz drugu pticu sa slomljenim krilima. Ljudi koje se osjećaju isprazno nikada se ne izliječe stapanjem sa drugom nepotpunom osobom. Naprotiv, dvije ptice sa slomljenim krilima spojene u jednu će letjeti nespretno. Nikakva količina strpljenja im neće pomoći da lete; i, konačno, svaki mora biti poduprt različitim stvarima, a rane se stavljaju u odvojene udlage.”

“Govorim to ozbiljno. Nije naš zadatak da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce ni mesec, ni more ni kopno. Nas dvojca smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.Duboko je uvlačio u sebe vlažni, gorki miris vazduha u parku i pri svakom koraku mu se činilo da gura prošlost daleko od sebe, kao čamac koji mu, stigavši na obalu, više ničemu ne služi. U tom ispitivanju i spoznaji nije bilo ni traga ni mirenja sa sudbinom i prkosno, i prožet preduzimljivim žarom, uperio je pogled u novi život koji više nije smeo da se iscrpi u nedoumici i sumornom lutanju; već treba da ga, kao strmi put, smelo povede naviše. On se kasnije, i možda sa više gorčine nego što to obično čine muškarci, oprostio od slatkog sutona mladosti. Sad se siromašan i sam obreo usred bela dana i više nije hteo da izgubi nijedan jedini njegov dragoceni čas.Sasušeno drvo je zauvek mrtvo, smrznuta ptica se nikad više ne vraća u život, a isto tako ni čovek kad umre.”

“U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a ponajmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići.”

“Kao god što se pametan čovek neće plašiti da će ispasti glup u očima drugog pametnog čoveka, tako se i otmen čovek plaši da će njegova otmenost promaći ne nekom velikom gospodinu, nego prostaku.Tri četvrtine napora da se bude duhovit i tri četvrtine sujetnih laži koje su, otkako je sveta, prosuli ljudi koje je to samo unižavalo, sve je to bilo radi nižih od njih.”

“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”

“Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlostandardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokomnesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvupotrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želida se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a onje gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu,ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”