“Ne niče li to ideja? Misli? Mrmore, sukobljuju se, prepiru i ljube i opet množe u beskraj, u vječnost ko živa bića.”

“Velike priče su one koje smo čuli i želimo da ih čujemo ponovo. One u koje ulazimo kad nam se prohte. U kojima se na svakom mestu osećamo ugodno. Koje nas ne obmanjuju uzbuđenjima i naglim preokretima na kraju. Koje nas ne iznenađuju nepredviđenim događajima. Poznate poput domova u kojima živimo. Poput mirisa kože naših ljubavnika. Kraj nam je poznat, ali slušamo kao da nije. Kao što znamo da ćemo jednog dana umreti, a živimo kao da nećemo. U Velikim pričama zna se ko živi, ko mre, ko pronalazi ljubav, ko ne. A opet, želimo da saznamo ponovo. U tome je njihova tajna i njihova čarolija.”

“Griješne misli su kao vjetar ko ce ih zaustaviti U cemu je pobožnost ako nema iskušenja koja se savladavaju Čovjek nije Bog i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu.”

“Ulazim u njihove snove. Ulazim u njihove najsramnije misli, u svakom sam drhtaju, u svakom grču njihovih duša, uvlačim se u njihova srca, ispipavam njihove najtemeljnije predodžbe, motrim njihove bezumne porive, njihova neizraziva čuvstva, spavam u njihovim plućima ljeti i u njihovim mišićima zimi, i sve to činim bez i najmanjeg napora, ne zahtijevajući to, ne moleći ni tražeći, bez ikakve prisile, nagnan samo predanošću i ljubavlju.”

“Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadršće ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznuća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dodakle ni usta primakla. Samo se suze u njihovim očima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Ni jedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vječnost.”

“Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.”