“Jonathan Swift: Guliverova putovanjall. dioU nadi da ću se još više umiliti njegovu veličanstvu, pripovjedio sam mu o izumu koji je pronađen prije tri-četiri stotine godina: neki prah, pa kad u hrpu toga praha padne najsitnija iskrica, začas će planuti... Najveća zrna, ispaljena ovako, ne nište samo u jedan mah cijele redove vojske, nego i sravnjuju sa zemljom najjače zidove; potapaju na dno morske brodove, s tisuću ljudi na svakom; a kad se spoje lancem, presijecaju jarbole i užeta, raspolovljuju stotine tjelesa i pustoše sve pred sobom. ...Kralja spopala strava od mojega opisa tih grozovitih sprava i od moje ponude. Začudio se kako ovako nemoćan i puzav kukac, kao što sam ja (to su mu bile riječi), može imati takve nečovječne misli, kao da ga nimalo ne diraju svi oni prizori s krvlju i pustošenjem što sam ih naslikao kao obična djela onih razornih strojeva kojima je, reći će on, prvi izumitelj bio valjda kakav zao duh, neprijatelj čovječanstva. Što se njega samoga tiče, izjavio je da ga doduše malo stvari veseli tako koliko ga vesele nova otkrića u umjetnosti ili u prirodi, ali bi volio izgubiti pol kraljevine nego da bude upućen u takvu tajnu; i zapovjedio mi da je ne spominjem nikad više, ako mi je mila glava....... iskazao je mišljenje da onaj tko stvori da dva klasa žita ili dva lista trave izrastu na komadu zemlje gdje je prije rastao samo jedan, zaslužniji za čovječanstvo, i stvarniju uslugu čini svojoj domovini nego sva savcata političarska bagra.lll. dio... družio bih se samo s nekoliko najvrednijih između vas smrtnika, te bih s s vremenom bih otvrdnuo tako da bi mi mala ili nikakva zlovolja bila što gubim vas, a s vašim potomstvom postupao isto tako; baš onako kako se čovjek veseli što mu se svake godine redaju u vrtu karanfili i tulipani, a ne žali za onima što su povenuli lanjske godine.lV. dioAko koji vladar pošalje svoje čete na narod gdje je svijet siromašan i neuk, zakonito je da je on polovicu poubija, a druge okrene u robove, da bi ih civilizirao i odvratio od barbarskog načina života....I da proslavim hrabrost svojih dragih zemljaka, zajamčim mu da sam vidio kako su za opsade bacili u zrak u jedan mah sto neprijatelja, a isto toliko na brodu; i gledao kako su raskomadana mrtva tijela padala iz oblaka, na veliku zabavu gledateljima.Htjedoh zaći dalje u potankosti, ali mi domaćin naloži da šutim, a sam reče:Tko god zna yahoosku narav, drage će volje vjerovati da bi ovako jadna životinja bila podobna učiniti sve što sam spomenuo, da joj je snaga i vještina jednaka sa zlobom.”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”

“Kad se bližila zora, sjedili smo na terasi Domea. Već smo odavno zaboravili jadnog Peckovera. Doživjeli smo nešto uzbuđenja u Bal Negre i Joeov se duh vratio nijegovoj vječnoj zaokupljenosti: pički. Upravo u ovo vrijeme, kad se njegovo slobodno veče bliži kraju, njegov nemir se penje do grozničavog vrhunca. On misli na ženske, kraj kojih je prošao ranije u toku večei, i o stalnim ženskama, koje je mogao imati, samo da ih pita, i samo da ih nije već sit. Neizbježivo se podsjetio na svoju pičku iz Georgije — ona ga u posljednje vrijeme opsjeda, moleći ga da je uzme na stan, barem dok ne uspije da nađe ikakav posao. »Nije mi krivo ako je svako malo nahrainim«, kaže on, »ali ne mogu je uzeti za stalno... ona bi mi pokvarila posao s drugira mojim pičkama«. Kod nje ga najviše nervira, da se ona nimalo ne deblja. »Kao da uzimaš kostur u posteIju«, kaže. Neki dan sam je primio — od samilosti — i šta misliš, šta je ta luđakinja učinila sebi? Obrijala ju je do gola... Ni dlačice na njojl Da li si kad imao ženu, koja je obrijala minđu? Odvratno, jelda? Ali i smiješno. Nekako šašavo. Više mi ne izgleda kao minđa, prije kao crknuta školjka ili nešto slično.« On mi opisuje kako je od radoznalosti ustao iz postelje i potražio ručnu svjetiljku. »Natjerao sam je da je rastvori i upravio sam ručnu svjetiljtku ravno na nju. Trebao si me vidjeti... Bilo je komično. Toliiko sam se na to usredotočio, da sam na žensku potpuno zaboravio. Nikad u životu nisam pizdu gledao tako ozbiljno. Čovjek bi pomislio, da je nikad prije nisam vidio. I što sam je više gledao, to mi je bila manje zanimljiva. To služi samo da ti pokaže, da u svemu tome na kraju krajeva nema ništa, naročito kad je obrijana. Dlaka je čini tajanstvenom. Zbog toga te nekakaiv kip nimalo ne uzbuđuje. Jednom sam vidio pravu pravcatu pizdu na kipu — kip je Rodinov. Moraš ga jedanput pogledati... Ona je širom razmaknula noge... čini mi se, da uopće i nema glave. Moglo bi se reći, sama pizda. Isuse, sablasno je izgledala. Stvar i jest u tome — sve izgledaju jednako. Kad ih gledaš odjevene, onda zamišljaš svakakve stvari: na stanoviti način im daješ individualnost, što one naravno nemaju. Ima samo pukotinu između nogu, i zbog nje se sav zapjeniš — a većinom je uopće ni ne gledaš. Znaš da je tamo, i samo misliš kako da uguraš svog jarana unutra, kao da penis misli mjesto tebe. Ali to je aluzija! Sav si se zapalio, a ni zbog čega... Zbog pukotine s malo dlake, ili bez dlake. To je toliko besmisleno, da sam fasciniran zurio u nju. Mora da sam je proučavao bar deset minuta. Kad je tako gledaš, nekako iz daljine, smiješne ti se misli vrte po glavi. Toliko tajanstvenosti oko seksa, a onda otkriješ da to nije ništa, samo praznina. Zar ne bi bilo zgodno kad bi unutra našao kakvu harmoniku... ili kalendar? Ali unutra nema ništa... ama baš ništa. Odvratno. Gotovo sam poludio... Čuj, što misliš što sam kasnije učinio? Na brzinu •sam joj opalio metaik, a onda joj okrenuo leđa. Da uzeo sam knjigu i čitao. U knjizi se može nešto naći, čak i u lošoj knizi... ali pizda je naprosto čist gubitak vrmena... « Str 144-146”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”