“Secanje nije zapecana konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadrzaj; ono preobrazava proslost, upisujuci joj sadasnje znanje, iskustvo i osecajnost. Zato pricu o proslom (a svaki trenutak je vec proslost; prokletstvo vremena je upravo u tome sto retko uspevamo da uhvatimo i prozivimo trenutak, neponovljivost i punocu sadasnjosti, bez tereta proslosti i nezivesnosti buducnosti), dakle, govor o bilo cemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mesavinu malo nehoticnih lazi, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj tastini, i sasvim malo iskrenosti”

“Za mene je svaki čovjek findžan zašećerene kahve. Ako je kahva gorka, to znači da šećer nije promiješan. Dakle, samo malo treba promiješati i eto slatke kahve. Ako ne promiješamo bit će gorko. E ja prilazim tom šećeru kojeg ima u svakom čovjeku: i u Muji, i u Jozi, i u Jovanu, i u Hansu, i u Davidu...”

“Zar nije neobično dražesna? To je bilo mišljenje i čitavog društva. Ali užasno je tvrdoglavo - to slatko malo stvorenje.”

“Zabranjeno je plakati, bez da se nesto ne nauci, probuditi se u danu a ne znati sta ciniti, biti uplasen svojih vlastitih uspomena. Zabranjeno je ne smejati se problemima, ne boriti se za ono sto zelis, odustati od svega zbog vlastitog straha da ostvaris svoje snove. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokusati razumeti sao ste sve proziveli zajedno, i zvati ih samo onda kad ti je neophodno. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo, izigravati klovna da bi te pamtili, i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.Zabranjeno je ne uciniti sve za sebe samog, biti uplasen od zivota i onoga cime te zivot obvezuje, ne ziveti svaki dan kao da je to tvoj poslednji dah. Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti, da zaboravis neciji smeh i oci, sve samo zato sto njegov put vise ne obuhvata tvoj, zabranjeno je zaboraviti njegovu proslost i zameniti je njegovom sadasnjoscu. Zabranjeno je ne pokusavati shvatiti druge misliti da je njihov zivot vredniji od tvog, ne spoznati da svako ima svoj put i slavu. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu pricu, ne imati trenutak za one kojima si potreban, ne razumeti da je zivot ono sto daje , takodje i uzima. Zabranjeno je ne traziti srecu, ne ziveti zivot s' pozitivnim stavom, ne smatrati da uvek mozemo biti bolji; Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe ovaj svet ne bi bio isti...”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”

“Borovi su šaptali i vjetar im se pridružio i počeli su pjevati: „Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Poslušajte našu pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je došao kući!“Najprije su tiho pjevušili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to čuli, prestali su njušiti tlo i stajali naćuljenih ušiju i slušali. Psi su znali; prišli su mi i legli oko mene zadovoljni.Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam ležeći na mom tajnom mjestu.Moja duša više nije osjećala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drveća i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao što ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameću ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uopće govorili o zlu. Oni nisu znali za takve riječi niti što one znače. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio.”