“Kad sam je drugi put video rekao sam:"Eno Moje Poezije kako prelazi ulicu."Obećala je da će doći ako bude lepo vreme.Brinuo sam o vremenu, pisao svim meteorološkim stanicama.Svim poštarima svim pesnicima a naročito sebi.Da se kiše zadrže u zabačenim krajevima.Bojao sam se da preko noći ne izbije rat,Jer na svašta su spremni oni koji hoće da ometu naš sastanakSastanak na koji već kasni čitavu moju mladost.Te noći sam nekoliko vekova strepeo za tu ženuTu ženu sa dve senke,Od kojih je jedna mračnija i nosi moje ime.Sad se čitav grad okreće za Mojom PoezijomKoju sam davno sreo na ulici i pitao:"Gospodjice osećam se kao stvar koju ste izgubiliDa nisam možda ispao iz vaše tašne?"Ja sam njen lični pesnik kao što ona ima i lične ljubavnike.Volim je više no što mogu da izdržim,Više od mojih raširenih ruku,Mojih ljubavnih ruku punih žara punih magneta i ludila.Moj snu, kao asfalt izbušen njenim štiklama,Noći, za mene sve duža bačena izmedju nas,Ona mi celu krv nesrećnom ljubavlju zamenjuje.Moje su uši pune njenog karmina,Te providne te hladne uši to slatko u njimaKad se kao prozori zamagle od njenog daha.Kako je ona putovala pomerao se i centar sveta.Pomerala se njena soba koja ne izlazi iz moje glaveSumo vremena, sumo ničega, ljubavna sumo,Još ne prestaje da me boli uvoKoje mi je pre rodjenja otkinuo Van GogTo uvo što krvari putujući u ljubavnim kovertama.U staklenu zoru palu u prašinu,Plivao sam što dalje ka pustim mestima da bih slobodno jaukao.Ptico nataložena u grudima što ti ponestaje vazduha,Radnice popodne na tudjem balkonu,Već dvadeset godina moj pokojni otac ne popravlja telefon,Već dvadeset godina on je mrtav bez ikakvih isprava.O koliko ćemo užasno biti razdvojeni i paralelni,O koliko ćemo biti sami u svojim grobovima.Još oko nje oblećem kao noćni leptir oko svećeI visoke prozore spuštam pred njene noge.Moje srce me drži u zatvoru i vodi pred njenu kućuGde su spuštene zavese nad mojom ljubavlju.Ta žena puna malih časovnika sa očima u mojoj glavi,Taj andjeo, isprljan suncem list vode, list vazduha,Ljubomorne zveri oru zemlju i same se zakopavaju.O sunce nadjeno medju otpacima...Zuje uporednici kao telegrafske žice,Prevrću se golubovi kao beli plakati u vazduhu,I mrtve ih krila godinama zadržavaju u visinamaKao što mene njena obećanja održavaju u životu.O siroče u srcu što ti brišem suzeMoja nesrećna ljubavi razmeno djubretaStidim se dok je ljubim kao da sam sve to izmislio.Kuća, ništavilo na svim prozorima,Sve je dignuto u vazduh.Samo se još nesrećni pesnici kurvinski bave nadom.”

“Jedne je večeri došla kasnije nego obično. Bio sam legao. Brzo sam navukao prve gaće koje su mi se našle pod rukom. Ispostavilo se da su me baš te gaće, od svih koje sam imao, najviše izdavale. Lastiša oko butina skoro i nije bilo – praktično sam bio u suknji. Sve vreme sam morao dobro da pazim da sedim u određenom položaju i da ne ustajem naglo. Ipak mi se činilo da bi još nesrećnije rešenje bilo obući pantalone. Ona bi to naime protumačila kao signal da može da ostane, da uopšte nemam nameru da spavam i da je i moja noć bez kraja i konca.Shvatio sam koliko je ta odluka bila ispravna, i u istom trenutku uvideo da je razlika između čoveka u gaćama i čoveka u pantalonama ogromna, skoro nepojmljiva.U pantalonama si spreman za sve. Nijedan poduhvat nije nezamisliv. U gaćama si pak slobodan. Čoveka u gaćama je, na primer, teško usred noći pozvati u šetnju, što me od nje inače uopšte ne bi iznenadilo.”

“Pitao sam roditelje što mi je činiti.- Podrži je — rekla je mama. — Ako je voliš, pruži joj podršku.Tako sam i učinio. Taj sam tjedan proveo na predavanjima, boraveći u uredu koji se nalazio u hodniku gdje je i ona radila. Nekoliko puta sam se zaustavio tek da vidim je li sve u redu. - Želim samo vidjeti kako si - govorio sam. - Ako mogu bilo što učiniti, samo reci.Nakon nekoliko dana, ona me nazvala: — Čuj, Randy, sjedim ovdje, osjećam kako mi nedostaješ i želim da si tu kraj mene. To nešto znači, što misliš?Konačno je shvatila. Ipak je bila zaljubljena.Moji roditelji su još jednom bili u pravu. Ljubav jest pobijedila. Na kraju tjedna Jai se preselila u Pittsburgh.Zidovi od opeka postoje s razlogom. Oni nam daju priliku shvatiti koliko žarko nešto želimo.”

“...mene ponekad obuzimaju časovi takva jada... Jer mi se već počinje činiti u tim časovima da nipošto nisam sposoban da otpočnem živjeti pravim životom, jer mi se već činilo da sam izgubio svaki takt, svaki osjećaj za ono što je pravo, zbiljsko; jer nakon mojih noći fantaziranja snalaze me već časovi otrežnjavanja, koji su užasni! A onamo čuješ kako oko tebe grmi i vitla se u životnom vihoru svjetina, čuješ, vidiš kako žive ljudi, vidiš da njima nije život zabranjen, da se njihov život neće razletjeti kao san, kao prikaza, da se njihov život vječito obnavlja, da je vječito nov, i ni jedan sat u njemu ne nalikuje na drugi — a kako je sjetna i do nesklapnosti jednolična zazorljiva fantazija, robinja sjene, ideje, prvoga oblaka, koji će iznenada da zastre sunce i jadom da stegne pravo petrogradsko srce što toliko dršce za svojim suncem — pa i kakva je fantazija u jadu! Osjećaš da ona napokon sustaje, iscrpljuje se u vječitom naporu ta neiscrpna fantazija, jer postaješ i muževan, ostavljaju te tvoji predašnji ideali; rasipaju se u prašinu, u mrvež; ako pak nemaš drugoga života, moraš ga graditi iz toga istoga mrveža. A međutim, duša moli i želi nešto drugo! I uzalud sanjar čeprka, kao po pepelu, po starim svojim sanjama i traži u tom pepelu bilo kakvu iskricu da je raspuše, da obnovljenim ognjem zagrije ohladnjelo srce i u njem uskrisi sve što je nekada bilo tako milo, što je diralo dušu, što je upaljivalo krv, što je otimalo suze iz očiju i tako raskošno zavaravalo!”

“Kad sam imao petnaest godina, radio sam u voćnjaku i brao jagode. Većina drugih radnika bili su nadničari. S nama su radili i neki nastavnici, zarađujući tako dodatni novac za ljeto. Spomenuo sam to ocu i rekao kako mi se čini da je taj posao ispod njihove razine. (Izgleda da sam mislio i da je ispod moje.) Dobio sam jezikovu juhu kakvu ću pamtiti. Otac je vjerovao da fizički rad ne može biti ispod nečije razine. Rekao je da bi više volio da postanem najbolji kopač kanala na svijetu nego da se lijeno provlačim kao samozadovoljni elitist iza kakvog uredskog stola.Vratio sam se u voćnjak, što ne znači da mi se posao sad više sviđao. U svakom slučaju, zapamtio sam očeve riječi. Promijenio sam stav i marljivije prionuo na posao.”

“Smrtna opasnost ne dotiče se njezine duše. Ne vidi i ne čuje grmeću rastuću bujicu i jače se privija uz njega. On je miran, dok oko njega dozivaju, zapomažu. (...) U njegovu dušu ulazi spokojnost, draga, kao da ga miluje. Stoji na pećini i osjeća kao da je svijetu oteo, ugrabio njezino tijelo. Drži ga u naručju... i ne da ga više nikome. Časovi teku nijemo kao da su čitav život. Sve što je bilo prije toga, nestaje u njegovu sjećanju. Ima samo jednu životnu spoznaju: da na grudima drži nju... Ničim ne mjeri vrijeme, sam je sa svojim srcem i s njom. Osjeća se na pragu prelaza u drugi svijet. (...) Pogleda dolje. Voda opada, a on još uvijek drži svoje blago... Zar ga opet mora ljudima vratiti?”