“What is the devotion if there is no temptation which is master on their own? The man is not God and his strength is just in that to suppress its nature, if there is nothing to suppress what's the difference? ”

“Bismilahir-rehmanir-rahimI call to witness the ink, the quill, and the script,which flows from the quill;I call to witness the faltering shadows of the sinking evening,the night and all she enlivens;I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns.I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself;I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.”

“Bismilahir-rahmanir-rahim!I call to witness the ink, the quill, and the script,which flows from the quill;I call to witness the faltering shadows of the sinking evening,the night and all she enlivens;I call to witness the moon when she waxes, and the sunrise when it dawns.I call to witness the Resurrection Day and the soul that accuses itself;I call to witness time, the beginning and end of all things - to witness that every man always suffers loss.”

“Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.”

“Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim prijatelju”

“Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjsnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto ili nametne uslove. Kuda i kako da ide? Nemoj da se smiješ, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo smireni, utješljivo prevareni.”

“Otvorio sam knjigu nasumice i našao na priču o Aleksandru Makedonskom.Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. -Zašto? Zar nije lijepo? -Pitali su ga. -Baš zato-odgovorio bi on. -Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad.”