“Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave.”

“Ni jedan život ne teče tako jednoliko i blago da ne bi jednom udario na nasip, da se jednom ne bi počeo vrtjeti u krugu ili da mu ljudi ne bi počeli bacati kamenje u bistru vodu. Svakome se, dakle, nešto događa - i moramo nastojati da nam voda ostane bistra kako bi se nebo i zemlja mogli u njoj ogledati.”

“Život mi je kao djevojčici bio glazba koja se neprestano pojačavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjećala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogrešan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje završava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola.Cijeli život učila sam kako manje osjećati.Iz dana u dan osjećala sam sve manje.Je li to starenje?Ili nešto još gore?Čovjek se ne može zaštiti od tuge,a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Voleo bih da je život kao bankarstvo', rekao sam. 'Ne mislim doslovno. Ima tu vrlo komplikovanih stvari. Ali, na kraju sve shvatiš ako se samo potrudiš. Ili uvek postoji negde neko ko se razume, pa makar i naknadno, kad je već kasno. Nevolja sa životom, kako se meni čini, jeste da može već za sve da bude kasno, a da ti ipak i dalje ništa ne shvataš.”

“U srednjem sloju nikada nema neugodnih iznenađenja i strahova. Stišću se jedno uz drugo u iluziji da će im tako biti toplije. U osrednjosti nikada nisi sam, a ponajmanje sam sa sobom. Kako li su samo zadovoljni takvim stanjem stvari! Ne moraju si predbacivati ni zbog čega u životu niti im itko išta može predbaciti zbog njihova života. I Erikino predbacivanje da im je neka izvedba neuspjela odbija se o mekan zid njihove strpljive osrednjosti. Ona, Erika, sama je s druge strane zida i umjesto da se ponosni time, ona im se zbog toga osvećuje. Tako da ih svaka tri mjeseca tjera kroz drvena vratašca obora, što ih mora širom držati otvorena da bi te budale uopće mogle ući. S izrazom samozadovoljstva i dosade na licu, mekećući i gurkajući se, ulaze u obor, a glupana koji je zastao da dohvati kaput u zadnjem redu garderobe, jednostavno pregaze. Najprije žele ući, a zatim što prije izići. I to svi zajedno. Misle: dođu li brže na pašnjak glazbe, moći će prije otići.”