“Kako je razgovor skrenuo od onoga kada ga je željela poljubiti do ovogasada kada ga želi nečime zveknuti u glavu?I zašto nije bila ni najmanje iznenađena?”

“»Pratite me do sobe?« upitala je i ne pokušavajuciprikriti razdražljivost.»Da.« Ali ni on nije zvucao sretno zbog toga.»Zašto? Ne morate me pratiti do sobe.«»Ja sam drag momak.«Trpko se nasmijala i pogledala ga krajickom oka.»Ako to stvarno mislite, gadno se varate. Možda su vaspreviše puta udarili u glavu.«”

“Ako i nije bila »mentalno zaostala« bila je luda stoposto. Ili još gore, jedna od onih vječito veselih žena.”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”

“I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim, i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi počelo ponovno... Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se preterano ni otimao kada je bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš...”

“»Sjedite li cijeli dan i smišljate načine kako biti naporanili vam je to prirodni refleks? Kao disanje.«”

“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.”