“Kako je razgovor skrenuo od onoga kada ga je željela poljubiti do ovogasada kada ga želi nečime zveknuti u glavu?I zašto nije bila ni najmanje iznenađena?”

“Pričala si mu o meni?" Isprva Liesel nije mogla govoriti. Možda zbog iznenadne rogobatnosti ljubavi koju je osjetila prema njemu. Ili ga je oduvijek voljela? Vjerojatno. Iako nije bila u stanju govoriti, željela je da je poljubi. Željela je da povuče njezinu ruku i privuče je k sebi. Nije važno gdje. U usta, u vrat, u obraz. Koža joj je bila prazna, u iščekivanju.”

“I onda kada sam mislio da je pravo vreme da odem, da zaboravim, i kada sam verovao da mi je svejedno, ona bi banula niotkud i sve bi počelo ponovno... Ne znam zašto me taj pogled toliko očaravao, a da budem iskren, nisam se preterano ni otimao kada je bila u mojoj blizini. Sa srcem ne možeš kako želiš...”

“Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jaka buka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda.”

“Uzmi osmeh idaruj ga onome ko ga nikad nije imao.Uzmi zrak sunca iučini da odleti tamo gde vlada noć.Otkrij izvor iokupaj onoga ko živi u blatu.Uzmi suzu ipoloži je na lice onoga ko nikad nije plakao.Uzmi hrabrost istavi je u dušu onoga ko se ne sme boriti.Otkrij život ipripovedaj o njemu onome ko ga ne može shvatiti.Uzmi nadu iživi u njenoj svetlosti.Uzmi dobrotu idaruj je onome ko ne zna darivati.Otkrij ljubav ipokaži je čitavom svetu.”

“Vrijeme je možda najvrednija stvar koju svaki čovjek posjeduje,ali to je vrlo teško shvatiti kada prolazi sporo.Mnogo ga je lakše smatrati dragocjenim kada leti i brzo izmiče.”