“U redu, možda ovo zvuči malo uvrnuto. Ali ako vaša kanta za smeće ili tačke imaju kakvu ulupinu, nećete kupovati nove. Možda je to zato jer vam kante za smeće i tačke ne služe kao simboli socijalnog statusa i identiteta. Za Jai i mene naši su oštećeni automobili postali potvrda našeg braka. Ne treba se baš sve popraviti.”

“Knjige su se same ispisivale.Nekoć je Mort to smatrao jezovitim. Ali sad je bilo nekako... ohrabrujuće. Ukazivalo je da sve u svemiru ide glatko. Ali njegova svijest, u potrazi za izlazom za nuždu, vedro ga je podsjetila da, no dobro, možda sve ide doista glatko, ali da zasigurno ne ide u pravom smjeru.”

“Ali čovek zaboravlja stvarnost i pamti samo reci. Što je reči više upamtio, to ga pametnijim smatrajunjegovi drugovi. On gleda velike transformacije sveta, ali ih ne vidi onako kako su bile sagledane od prvog čoveka koji se suočio sa stvarnošću.Radije tražite to Bezimeno u sebi, to što nadolazi dok mu se obraćam. Ono ne opaža moje reči, već realnost u meni, čiji je deo. To je atman, koji čuje mene, a ne moje reči. Sve ostalo je nestvarno. Definisati znači izgubiti. Bezimeno je suština svih stvari. Bezimeno je nesaznatljivo, moćnije čak i od samog Brame. Stvari prolaze, ali suština ostaje.Snovi bivstva su san u formama. Forme prolaze, nestaju, ali bivstvo ostaje; i sanja nove snove. Čovek tim snovima daje imena i zamišlja da je uhvatio bivstvo samo, a ne zna da samo priziva privide.PONEKAD, MOŽDA, POJAVI SE SANJAR KOJI JE SVESTAN DA SANJA. ON MOŽDA KONTROLIŠE DELIĆ SUPSTANCE SNA, U STANJU JE DA TOM SUPSTANCOM RASPOLAŽE PO SVOJOJ VOLJI, ILI MOŽDA USPEVA DA SE PONEKAD DELIMIČNO PROBUDI, DOSPEVAJUĆI TAKO DO POVEĆANE SAMOSPOZNAJE. AKO IZABERE PUT SAMOSPOZNAJE, NJEGOVA SLAVA ĆE BITI VELIKA, KROZ SVE VEKOVE ON ĆE SIJATI KAO ZVEZDA. ALI AKO SE, MEĐUTIM, OPREDELI ZA STAZU TANTRI, GDE SE SPAJAJU SAMSARA I NIRVANA, GDE SE SVET SHVATA ALI SE ISTOVREMENO U NJEMU ŽIVI, ON ĆE BITI JEDAN OD MOĆNIH MEĐU SANJARIMA. MOĆ SVOJU ON MOŽE UPOTREBITI ZA ZLO ILI ZA DOBRO.Živeti u Samsari, međutim, znači biti podložan uticaju moćnih sanjara. Ako oni moć koriste za dobro, nastaju zlatna vremena. Ako je koriste za zlo, nastaju mračna vremena. San se može preobraziti u košmar.Čovek mora prvo da odradi opterećenja svoje karme, svog mesa, tela, pre nego što dostigne prosvetljenje.U svetlosti večnih istina, kažu mudraci, patnja je kao ništa; u terminima Samsare, kažu mudraci, ona vodi dobru.Bezimeno, čiji smo deo svi mi, sanja formu. Koji je najviši atribut ijednoj formi dostupan? Lepota. Bezimeno je, dakle, umetnik. Problem, dakle, nije u oblasti dileme dobro - zlo, nego u estetskoj oblasti. Boriti se protiv onih koji su među sanjarima moćni a koji svoju moć koriste za zlo ili za ružnoću, ne znači boriti se za ono čemu su nas mudraci podučili da je besmisleno u terminima Samsare ili Nirvane, već znači boriti se da san bude sanjan, simetrično, ritmično, sa poentom i kontrapunktom, izbalansirano, tako da postane lep kao umetničko delo.”

“Možda bi trebalo da ih mrzim ali ne mogu. Ja nemam dva srca jedno za mržnju drugo za ljubav. Ovo što imam sad zna samo za tugu. Moja molitva i moja pokora moj život i moja smrt sve to pripada Bogu stvoritelju svijeta. Ali moja žalost pripada meni.”

“Muškarci su djeca, razulareni klinci koji su u stanju do smrti naklapati o nekakvim snovima, o idealima za koje su pali ili su još spremni za knjih propadati. Žene su jake, one stisnu zube I pregrme svaki užas, prebole svaku bol. Mukarci možda ne plaču, teško im je pustiti suzu. Ali zato, čim ih nešto pogodi, oni padaju ispod šankova, pucaju si u glavu, bacaju se kroz prozore. ”

“Svećenik je mirne savjesti radio sve ono što je radio, jer je od djetinjstva bio odgojen u tom da je ovo jedina prava vjera u koju su vjerovali svi sveti ljudi koji su nekad živjeli, a sada vjeruju duhovne i svjetovne starješine. Nije on vjerovao u to da je od kruha postalo tijelo, da je duši na korist kad on izgovara mnogo riječi ili da je zaista pojeo komadićak boga – u to se ne može vjerovati – nego je vjerovao u to da treba vjerovati u tu vjeru. A glavno, u toj ga je vjeri učvršćivalo što je za vršenje službe u toj vjeri dobivao već osamnaest godina dohotke od kojih je izdržavao svoju obitelj, sina u gimnaziji, kćer u nižoj duhovnoj gimnaziji. Tako je isto vjerovao i pojac, i još tvrđe, jer je sasvim zaboravio suštinu dogmi te vjere, a samo je znao da za toplu vodu, za pomen, za časove, za običnu molitvu i za molitvu s akafistom, za sve ima određena cijena koju pravi kršćani drage volje plaćaju i zato je izvikivao svoje “pomilos, pomilos“ i pjevao i čitao što je određeno s takvim mirnim uvjerenjem kako je potrebno onda kad ljudi prodaju drva, brašno, krumpir. A upravitelj tamnice i nadglednici – ako i nisu nikad znali ni pronicali u ono o čemu se sastoje dogme te vere i što je značilo sve ono što se izvršavalo u crkvi – vjerovali su da svakako treba vjerovati u tu vjeru, je viša vlast i sam car vjeruju u nju. Osim toga su, doduše mutno (nikako ne bi znali razjasniti kako to biva), osjećali da ta vjera opravdava njihovu okrutnu službu.”