“Kako se postaje otac domovine? Tako da se narodu jebe majka!”

“Ja sam kod kuće upitao oca kako to da drug Tito ima toliko desnih, a samo jednu lijevu ruku, našto je otac zavapio: - Samo da se već jednom iskobelja iz tog vrtića pa da odahnem.”

“Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave.”

“Ništa ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.”

“Stavio sam masku preko lica, mislio sam da ću tako lakše zaspati. Međutim, prevario sam se: nikako se nisam mogao navići na ono što sam vidio kroz nju. Činilo mi se kao da nisam u autobusu, da lebdim na nekakvom pijanom brodu, da je sve oko nas tiješnje i mračnije, a oni grabovi i panjevi vani još sablasniji. Kao da svijet, kada navučemo masku preko lica, postaje nekako drugačiji, uži, manji, ili tako nekako.”

“Kad me vidio, don Pedrov otac naredio mi je da odem po čašu mineralne i čist rubac kako bih mu obrisao mrlju na reveru."Mislim da ste se prevarili, gospodne. Ja nisam sluga..." Uputio mi je osmijeh koji mi je razjasnio kako stoje stvari u svijetu, bez potrebe za riječima."Ti si se prevario, mladiću. Ti si sluga, znao to ili ne.”