Ivo Andrić

“Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.”

“Ja sam vidio u čemu je takozvana borbenost nekih „borbenih“ ljudi.Oni izmisle svoju „borbu“, na silu joj nađu razloge, nadjenu ime, i bore se, bez rizika i rezultata, bore se – samo da ne bi morali misliti i raditi.”

“Mislim da ste i vi uvideli kako je teško sagledati i najočigledniju istinu, kako čovek, uopšte, sporo uči i kako skupo plaća to malo što u svom kratkom veku nauči.”

“Izgledalo je fantastično i nevjerojatno, pa ipak je bilo istinito: oni su mogli da čine sa svojom mladošću što hoće, u jednom svijetu gdje su zakoni društvenog i osobnog morala, sve tamo do daleke granice kriminala, bili upravo tih godina u punoj krizi, slobodno tumačeni, primani ili odbacivani od svake skupine ljudi i svakog pojedinca; oni su mogli da misle kako hoće, da sude o svemu, slobodno i neograničeno; oni su smjeli da govore što hoće, i za mnoge od njih te riječi su bile isto što i djela, one su zadovoljavale njihove atavističke potrebe za junaštvom i slavom, silovitošću i razaranjem, a nisu povlačile za sobom obavezu na djelovanje ni neku vidljivu odgovornost zbog izrečenog.”

“U mraku vidim kako ti oči sjaju, a kad nam se lica dotaknu i tvoj dah ukrsti sa mojim, ja osetim sve godine naše ljubavi sažete u jedan jedini tren, i znam samo da postojimo ti i ja, ali pretopljeni na silnoj vatri naše duge, tajne i tajanstvene ljubavi, i pomešani nerazdvojno, zauvek." -”

“Dodju tako ponekad vremena, kada pamet zacuti, budala progovori, afukara se obogati.”

“Da je cutanje snaga, a govorenje slabost, vidi se i po tome sto starcii deca vole da pricaju.”

“Kaže se, raja se odmetnula, raja je neposlušna i nevaljala. Jeste. Ali treba znati da raja ne diše svojom dušom, nego sluša dah gospodara. To vi dobro znate. Uvijek se gospoda prvo iskvare, a raja samo prihvati. A kad se jednom raja otme i pohasi, idi slobodno pa traži drugu, jer od te nema više ništa.”

“Ja kažem sebi: Još večeras budi hrabar, ne drhti i ne boj se više nego što treba, a već sutra možda neće nam trebati ni hrabrosti ni utehe.”

“Često sjedim sate i sate i gledam u hladne jesenje boje.Mir sudbine koja se više ne da promijeniti ledi mi se na duši i licu. Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro. Ne dopire do mene zvuk, umro mi je očinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam više čovjek nego nemirna besana misao koja je potonula i prićutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav”

“I kad oni koji me tlače, truju i jedu, i koji za drugi život i ne znaju, nalaze u sebi snage, izdržljivosti i veštine za borbu, zašto da je ne nađem ja koji sam gledao i koji ću opet videti sjaj drugog, lepšeg života za koji nijedna žrtva nije prevelika i nijedna cena previsoka?”

“Neka ti nije žao rad samoće i šutnje što je oko tebe. Možda udes dobro misli s tobom, možda je to stara nečija molitva koja te okružuje tišinom kao zaštitom, možda u tvom ćutanju leže pokopane riječi koje nose nemir i nesreću.U samoći je brod tvoj miran, desnu ruku držiš na kormilu. - Ludo srce, zar ti nije žao da te ne vitla bura bespućem?”

“Alles im Leben ist eine Brücke – ein Wort, ein Lächeln, das wir dem anderen schenken.”

“Sve su Drine ovog svijeta krive; nikada se one neće moći sve ni potpuno ispraviti; nikada ne smijemo prestati da ih ispravljamo.”

“Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto "kao na Drini ćuprija".”

“He who is not delicate flower of your soul to the winds of temptation, whatever it whole and saved and passed on to the end, it's as if it never had.”

“Tebe boli moja patnja i daljina, a mene tvoja neizvjesnost, dok sjediš kraj male svjetiljke; veže nas krv i bol i svaki me udarac boli dvostruko, jer pada i po tvom srcu.”

“Ja, covjek nestalna srca koji živim bez mira i radosti; gorak život o tudjem hljebu, nemirne prošlosti, pune lutanja, nesnalaženja i stradanja, nestalne, teške sadašnjosti i mračne budućnosti,šiban strastima, potresen događajima, i mučen od ljudi, oboren i gažen na ulazu u život, podgrižen grijehom, i borbom proti grijehu-ja žudim svom dušom mir i molim noćas od Boga život vedar i tih da se ne kidam u sebi i ne lomim svijetom.”

“O, Bože, zašto si mi dao srce koje me bez prestanka vuče za daljinom i ljepotom neviđenih krajeva? Zašto si učinio da sreća moja uvijek boravi ondje gdje mene nema?”

“Buđenje u zoru! Oduvek je bila navikla da u to vreme rešava sva pitanja za koja ni dan ni noć nisu mogli da nađu rešenja.”

“... u krvi im je saznanje da se pravi život sastoji od samih zatišja i da bi ludo i uzaludno bilo mutiti ta retka zatišja, tražeći neki drugi, čvršći i stalniji život koga nema.”

“Zaborav sve leči, a pesma je najlepši način zaborava, jer u pesmi se čovek seća samo onoga što voli.”

“To be a man, to have been born without knowing it or wanting it, to be thrown into the ocean of existence, to be obliged to swim, to exist; to have an identity; to resist the pressure and shocks from the outside and the unforeseen and unforeseeable acts - one's own and those of others - which so often exceed one's capacities? And what is more, to endure one's own thoughts about all this: in a word, to be human.”

“~beautiful soul weeps deep~”

“A sećanja, kad se jednom krenu, ne zadržavaju se kod početka.”

“Jer, i najveće pustinje imaju svoje proleće, pa ma kako kratko i neprimetno bilo.”

“Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je i Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva [...] Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas "igramo Antihrista", kao što se deca, usred mira, igraju rata.”

“A što svijet hvali dobre i izdašne ljude, to je zato što od njih i njihove propasti živi.”

“Lepota je skupa, ludo skupa a ništavna i varljiva stvar.”

“All at once, in his dangerous position, Ćorkan felt himself separated from his companions. He was now like some gigantic monster above them. His first steps were slow and hesitating. His heavy clogs kept slipping on the stones covered with ice. It seemed to him that his legs were failing him, that the depths below attracted him irresistibly, that he must slip and fall, that he was already falling. But his unusual position and the nearness of great danger gave him strength and hitherto unknown powers. [...] Instead of walking, he began to dance, he himself did not know how, as free as if he had been on a wide green field and not on that narrow and icy edge.All of a sudden he felt himself light and skilful as a man sometimes in dreams. His heavy and exhausted body felt without weight. The drunken Ćorkan danced and floated above the depths as if on wings. [...] His dance bore him onward where his walk would never have borne him- No longer thinking of the danger of the possibility of a fall, he leapt from one leg to the other and sang with outstretched arms as accompanying himself on a drum.”

“Ali nocu, tek nocu, kad ozive i planu nebesa, otvara se, beskrajnost i silna snaga toga sveta u kom se ziv covek gubi i ne moze da se priseti ni sama sebe ni kuda je posao ni sta hoce ni sta treba da radi. Tu se samo zivi, istinski, vedro i dugo; tu nema reci koje tesko obavezuju za ceo zivot, ni smrtonosnih obecanja ni bezizlaznih polozaja, sa kratkim rokom koji neumoljivo tece i istice, a sa smrcu ili sramotom kao jedinim izlazom na kraju. Da, tu nije kao u dnevnom zivotu, gde ono sto je jednom receno ostaje neporecivo, a obecano neizbezno. Tu je sve slobodno, beskrajno, bezimeno i nemo.”

“Šta vredi imati mnogo i biti nešto, kad čovek ne može da se oslobodi straha od sirotinje, ni niskosti u mislima, ni grubosti u rečima, ni nesigurnosti u postupcima, kad gorka i neumitna a nevidljiva beda prati čoveka u stopu, a taj lepši, bolji i mirniji život izmiče se kao varljivo priviđenje.”

“Kad ne mogu da vidim, neću ni da gledam.”

“Životna snaga jednog čoveka meri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja.”

“Mnoge snage jačaju i rastu,mnogi se ljudi rađaju,rastu i umru,ali svi hoće više i bolje. Mnogo smo sami i bijeni sudbinom ali,u stvari,svi se mi ljudi držimo za ruke”

“Govorite mi da ću izgoriti, da će iza mene ostati samo pepeo, ali ću bar znati da sam bio vatra. A iza vas će ostati samo balavi trag.”

“Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti”

“Biti čovek, rođen bez svoga znanja i bez svoje volje, bačen u okean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke, svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek”

“Sve je u meni mrtvo; tako mi je dobro.Ne dopire do mene zvuk, umro mi je ocinji vid. Sve je ostalo za velikom kapijom koja se zatvorila muklo za mnom. Izgubio sam sve i nisam vise covjek nego nemirna besana misao koja je potonula i pricutala se na dubokom dnu, a nada mnom su kao neprozirne zelene mase voda, mir, daljina i zaborav.”

“Kud sam ja sve lutao? Kud su padale moje teznje, koliko posrtao, koliko bludio u mislima i grijesio u zivotu! - Kako da vam kazem kad to i rodjeno moje sjecanje zaboravlja! Oholost me je nosila kao vjetar. Oganj kojim mi je sagarala dusa nije me izjedao nego mi je davao snagu i zamah. Na borbe svijeta ja sam gledao kao sto se s vedra visa gleda na magle koje se nadvijaju po dolinama. Bio sam nijemi, oholi gost zivota.”

“Nista zivo covjek ne moze izgubiti,niti moze covjek biti trajno nesrecan,dok Bog daje da se dusa lijeci zaboravom,a zemlja obnavlja proljecem”

“Kad bismo svi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan dio svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi cijelom svijetu i nama samima odmah jasno ko smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo.”

“Čovjek mašta od djetinjstva o velikim gradovima i slavnim poprištima, ali stvarne i odlučne bitke za održavanje svoje ličnosti i ostvarenje svega što ona u sebi nagonski krije, mora da bije tamo gdje ga sudbina baci, bogzna na kakvom uskom, bezimenom prostoru, bez sjaja i ljepote, bez svjedoka i sudije.”

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još dobra polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako ne može živjeti bez opraštanja.”

“Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.”

“Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često i neočekivano i podmuklo napadaju”

“Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem, ma kako tesko ono bilo.”

“There comes a time when a man finds himself in front of a dark uncrossable abyss, which he himself has spent years digging. He cannot go forward, and has no way back. Words have failed, tears won't help, and who would he call out to? He can't even remember his own name. Then the man sees that on this god's green earth there is but one true suffering: the torment of guilty conscience.”

“I gave in to life. I was not defeated but outplayed.”

“In the journal of my misery, each sorrow competes for the first place in length and strength.”