“Mislim, dakle postojim je rečenica intelektualca koji potcjenjuje zubobolju.Osjećam, dakle postojim mnogo je šire primjenjiva istina i tiče se svega živog.Moje ja u osnovi se ne razlikuje od vašeg onim što misli. Ljudi je mnogo, ideja je malo: svi mislimo približno jednako i ideje jedni drugima predajemo, posuđujemo, krademo.Kad mi pak netko stane na nogu, bol osjećam samo ja. Osnova ja nije mišljenje, nego patnja koja je najosnovniji od svih osjećaja. U patnji ni mačka ne može sumnjati u svje nezamjenjivo ja. U snažnoj patnji svijet nestaje i svatko od nas je sam sa sobom.Patnja je sveučilište egocentrika.”

“- Ne treba se bojati ljudi.- Pa ja se i ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njma.”

“Staru gospodu lako je prepoznati po tome što se hvale pretrpljenim patnjama i prave od njih muzej u koji pozivaju svoje goste.”

“Rekao bih da je količina dosade, ako se dosadu može izmjeriti, danas mnogo veća nego nekoć. Jer su nekadašnja zanimanja, barem velikim dijelom, bila nezamisliva bez strastvene predanosti: seljaci zaljubljeni u svoju zemlju; moj djed, čarobnjak lijepih stolova; postolari su znali napamet stopala svojih suseljana; šumari; vrtlari; pretostavljam da su tada čak i vojnici ubijali sa strašću. Pitanje smisla života nije se postavljalo, bilo je njima posve prirodno, u njihovim radionicama, njihovim poljima. Svako je zanimalnje stvorilo vlastiti način mišljenja, vlastiti način postojanja. Liječnik je razmišljao drugačije od seljaka, vojnik se ponašao drukčije od učitelja. Danas smo svi jednaki, ujedinjeni zajedničkom ravnodušnošću prema svom poslu. Ta ravnodušnost postala je strašću. Jednom velikom kolektivnom strašću našega doba.”

“Negdje tamo, pomislio je Cutwell, i ja čvrsto spavam u svojem krevetu i ništa se od svega ovoga nije niti zbilo. Baš sam sretnik.”

“Ja uopšte mislim da najčudniji ljudi izgledaju vrlo konvencionalno, vrlostandardno. Jer čovek koji je zaista čudan iznutra, onaj koji je u dubokomnesporazumu sa svetom koji ga ne prihvata i ne shvata, ne oseća nikakvupotrebu da se ukrašava spolja, da privlači ičiju pažnju. Naprotiv! On želida se sakrije. Ima li čudnijeg ljudskog stvorenja od Kafke, na primer, a onje gotovo čitavog života radio u jednom osiguravajućem društvu u Pragu,ne razlikujući se spolja od ostalih činovnika.”

“Izum lokomotive sadrži u klici plan zrakoplova koji neizostavno vodi do svemirske rakete. To je logika sadržana u samim stvarima, ili, da kažemo drukčije, dio je božanskog nauma. Možete cijelo čovječanstvo zamijeniti za neko drugo, ipak će evolucija koja ide od bicikla do rakete ostati nepromjenjena. Čovjek nije autor te evolucije, nego samo izvršitelj. Čak jadni izvršitelj, jer mu nije poznat smisao onoga što izvršava. Taj nam smisao ne pripada, pripada samo Bogu, a mi smo ovdje da ga slušamo kako bi mogao raditi što mi se sviđa.”