“Negdje tamo, pomislio je Cutwell, i ja čvrsto spavam u svojem krevetu i ništa se od svega ovoga nije niti zbilo. Baš sam sretnik.”

“Kako se ono zovete? SMRT. (...)- Ne mogu tvrditi da sam čuo za tu tvrtku - rekao je Lezek. - A gdje vam je sjedište? OD NAJVEĆIH MORSKIH DUBINA, DO VISINA U KOJE SE SAMO ORAO MOŽE UZDIĆI, rekla je Smrt.- To je zbilja široko područje rada...”

“Kako to izvodite?" rekao je. "Kako ja to izvodim? Je li to nekakva magija?"TO JE SVE, SAMO NIJE MAGIJA.”

“Knjige su se same ispisivale.Nekoć je Mort to smatrao jezovitim. Ali sad je bilo nekako... ohrabrujuće. Ukazivalo je da sve u svemiru ide glatko. Ali njegova svijest, u potrazi za izlazom za nuždu, vedro ga je podsjetila da, no dobro, možda sve ide doista glatko, ali da zasigurno ne ide u pravom smjeru.”

“Bilo je to... vrlo... ljubazno od tebe", oprezno je izgovorila."Je li? Nikako ne mogu shvatiti što mi je došlo.”

“Mogao je to biti najveći biser na svijetu, osim što su mu se površinom kovitlali složeni srebrnasti obrisi, neprestano na samom pragu pretakanja u nešto prepoznatljivo, ali uvijek u posljednji tren to uspijevajući izbjeći.”

“Mislim, dakle postojim je rečenica intelektualca koji potcjenjuje zubobolju.Osjećam, dakle postojim mnogo je šire primjenjiva istina i tiče se svega živog.Moje ja u osnovi se ne razlikuje od vašeg onim što misli. Ljudi je mnogo, ideja je malo: svi mislimo približno jednako i ideje jedni drugima predajemo, posuđujemo, krademo.Kad mi pak netko stane na nogu, bol osjećam samo ja. Osnova ja nije mišljenje, nego patnja koja je najosnovniji od svih osjećaja. U patnji ni mačka ne može sumnjati u svje nezamjenjivo ja. U snažnoj patnji svijet nestaje i svatko od nas je sam sa sobom.Patnja je sveučilište egocentrika.”